ULOGE:
Eva Green (gđica. Peregrine),
Asa Butterfield (Jake),
Samuel L. Jackson (Barron),
Judi Dench (gđica. Avocet),
Rupert Everett (ornitolog),
Allison Janney (dr. Golan),
Terence Stamp (Abe)

SCENARIJ:
Jane Goldman (prema romanu Ransoma Riggsa)

FOTOGRAFIJA:
Bruno Delbonnel

GLAZBA:
Michael Higham,
Matthew Margeson

MONTAŽA:
Chris Lebenzon

Sadržaj:

Jacob Portman zvan Jake je 16-godišnjak odrastao uz priče svog djeda Abea o životu u domu za djecu koja su bila vrlo posebna. Uz to što mu je pokazivao stare fotografije koje su to potvrđivale, djed je Jakeu i pripovijedao o moćima koja su djecu činila posebnom, o čudovištima koja su ih željela uništiti i o gospođici Peregrine, ravnateljici doma i zaštitnici čudnovate djece. Jacob je dugo vremena vjerovao djedu i njegovim neobičnim fotografijama, sve dok ga otac nije počeo razuvjeravati govoreći mu kako je djed uistinu živio u dječjem domu u kojem su bila posebna djeca, ali ne posebna na način na koji je djed to opisivao. Jednako tako postojala su i čudovišta, ali ne nekakvi bajkoviti stvorovi već nacisti koji su protjerali židovsku djecu iz njihovih domova. Slušajući oca, Jacob je počeo prihvaćati njegovu interpretaciju djedovih priča te djeda smatrati pomalo dementnim i izgubljenim. No kada u noći njegove smrti ugleda Praznoduha, čovjekoliko biće neobičnih očiju s ustima punim ticala, Jake će se zapitati koliko je bilo istine u djedovim pričama. Pokušavajući odgonetnuti sumnjive okolnosti u kojima je djed preminuo, Jacob će doći do tajnovitog pisma koje će ga odvesti na daleki velški otok. Ondje će otkriti ruševine doma gospođice Peregrine za čudnovatu djecu, te će početi otkrivati detalje o njoj i djeci koja su možda još uvijek živa.

Obiteljska pustolovna fantazija redatelja Tima Burtona u cjelini je uspjela ekranizacija prvog romana iz i kod nas prilično popularnog proznog serijala američkog književnika, ali i fotografa, filmskog scenarista, montažera, snimatelja i redatelja Ransoma Riggsa, djela koje je u scenarij pretočila cijenjena Jane Goldman, (su)autorica predložaka za hitove kakvi su Štemer (Kick-Ass) i X-Men: Prva generacija. Priča kaže da je Riggs kod jednog kolekcionara pronašao zbirku starih fotografija koje su ga svojom neobičnošću podsjetile na kadrove iz filmova Davida Lyncha, te ga fascinirale u tolikoj mjeri da je oko njih odlučio izgraditi fikcijsku priču, umećući ih u isprva jedno prozno djelo u izvornom obliku. Dakako, žanr je tijekom već niza godina izuzetno popularan tinejdžerski fantasy, a Riggs je izborom žanra, konstruiranjem zapleta oko crno-bijelih fotografija „lebdeće“ i izgledom pomaknute djece te spisateljskom strategijom osovljenom oko posuđivanja i deriviranja brojnih motiva s dugom tradicijom u književnosti i popularnoj kulturi postigao nekoliko ciljeva. Ponajprije, osigurao je svom djelu pozornost tinejdžera kao ciljane čitateljske skupine, baš kao i intrigantnost za širu publiku od samog početka, kao i podatnost za filmske adaptacije svog literarnog prvijenca. Osigurao mu je i aromu vjerodostojnosti i određene provokativnosti koje počivaju na činjenici da su u temelju knjige autentične fotografije sa svojom „zagonetnom“ poviješću, što pak budi maštu i sugerira da bi neobična djeca iz naslova mogla biti stvarna i živjeti u nekoj „petlji“ u našoj blizini, u vremenskom isječku u paralelnoj stvarnosti. Pod Burtonovom redateljskom palicom roman je zaživio solidnim uspjehom, sa spretno kreiranim tjeskobnim ugođajem, efektnim vođenjem dramske, ali i stalno prisutne melodramske tenzije, te sa zgodnim autorovim posvetama vlastitim filmovima, Edwardu Škarorukom kroz motiv ruku s kliještima oživjelih lutaka, i Predbožićnoj noćnoj mori kroz izgled čudovišnih Praznoduha ili Praznjaka, ali i klasičnim fantastičnim filmskim pustolovinama kakva je Sedmo Sinbadovo putovanje Nathana Jurana iz 1958., u sekvencama borbe s oživjelim kosturima. Ipak, djelo opterećuju nedostatak originalnosti, derivativnost, povremena narativna redundancija i gubljenje ritma, ponekad neskladan spoj burtonovske makabričnosti s djetinjastom dramom odnosno melodramom, te stereotipiziranost likova a u određenoj mjeri i priče filma. Svakako, valja pohvaliti Burtonovu sugestivnu režiju i vizualnu eleganciju, te estetiziranu i koloristički bogatu fotografiju četiri puta za Oscara nominiranog Bruna Delbonnela, koji se afirmirao i radom na filmovima Amélie, Harry Potter i Princ miješane krvi i U glavi Llewyna Davisa.

boja, 127'