Drveni sanduk Tomasa Vulfa

igrani, TV film, drama, Jugoslavija, 1974

REŽIJA: Branko Ivanda

Drveni sanduk Tomasa Vulfa

ULOGE:
Zoran Radmilović (Jakov),
Slobodan 'Cica' Perović (doktor)

SCENARIJ:
Danilo Kiš

FOTOGRAFIJA:
Tomislav Pinter

GLAZBA:
Vartkes Baronijan

MONTAŽA:
Milica Polićević

Sadržaj:

Dvojica bivših zatočenika koncentracijskih logora, nešto stariji Doktor i nešto mlađi Jakov, upoznaju se nakon kino-projekcije dokumentarnog filma o stradanju (židovskih) logoraša. Doktor iste noći povede Jakova u svoj stan i zatraži od njega da zapiše svoja sjećanja na život u konclogoru. Dvojica muškaraca počnu se stalno sastajati, pokušavajući sačuvati iz prošlosti ono što ne bi smjelo biti zaboravljeno. U međuvremenu, Doktor se razboli…

1974., dvije godine nakon što je Lordan Zafranović za Televiziju Beograd režirao scenarij Mirka Kovača Ubistvo u noćnom vozu, Branko Ivanda, još jedan zagrebački gost u Beogradu, prema scenariju Danila Kiša, u to vrijeme već posve afirmiranog književnika, štoviše književnog prvaka (dvije godine ranije objavio je svoj najbolji roman, remek-djelo Peščanik), realizirao je tv-dramu Drveni sanduk Tomasa Vulfa. Kao i Ubistvo u noćnom vozu, Drveni sanduk Tomasa Vulfa dio je planiranog, ali nikad ostvarenog ciklusa Sedam smrtnih grehova Dramske redakcije Drugog programa Televizije Beograd. Drama eksplicitno, gustom dijaloškom verbalizacijom, donosi motive koji su Kiša posebno intrigirali – pitanje zločina koji drastično poriče temeljnu ljudskost i njegova zaborava, ili još gore – ravnodušnosti prema njemu. Iako televizijska dramska produkcija, uradak je sniman na filmsku vrpcu, a snimio ga je glasoviti Tomislav Pinter (Prometej s otoka Viševice, Tri, Skupljači perja), čije su vizualizacije bili veliki oslonac režiseru Ivandi u pokušaju ostvarivanja što veće filmičnosti izrazito knjiškog Kišova teksta. U to vrijeme Ivanda je iza sebe imao samo jedan dugometražni igrani kino film, dojmljiv modernistički debi Gravitacija ili fantastična mladost činovnika Borisa Horvata (1968), nakon kojeg je postao specijalist za tv-drame i tv-serije. Do kraja jugoslavenskog razdoblja snimio je još samo dva kino filma, najbolje ostvarenje svog opusa, snažnu ratnu komornu dramu Prijeki sud (1978) te krimić Zločin u školi (1982), da bi se u samostalnoj Hrvatskoj, nakon adaptacije ranog romana Ivana Aralice Konjanik (2003), temi holokausta vratio filmom Lea i Darija (2011), o stradanju međuratne dječje zvijezde zagrebačkog teatra, židovske djevojčice Lee Dajč (Deutch) u doba NDH. S ta dva svoja rada, Drvenim sandukom Tomasa Vulfa i Leom i Darijom, Ivanda je postao jedan od rijetkih filmaša s ovih prostora koji se relevantno bavio jednim od najstrašnijih zločina u povijesti čovječanstva.

Danilo Kiš: Svestan sam činjenice da moje knjige nemaju široku čitalačku publiku

boja, 56'