ULOGE:
Gabriel Byrne (Gene),
Isabelle Huppert (Isabelle),
Jesse Eisenberg (Jonah),
Devin Druid (Conrad),
Amy Ryan (Hannah) Ruby Jerins (Melanie)

SCENARIJ:
Joachim Trier,
Eskil Vogt

FOTOGRAFIJA:
Jakob Ihre

GLAZBA:
Ola Fløttum

MONTAŽA:
Olivier Bugge Coutté

Sadržaj:

Skorašnja izložba radova izuzetno cijenjene fotografkinje Isabelle Reed, koja je boraveći na zadatku kao ratna reporterka poginula prije tri godine, ponovo će okupiti njezina sredovječnog supruga Genea i dvojicu sinova, starijeg Jonaha i mlađeg Conrada. Tijekom boravka u njihovoj obiteljskoj kući Gene će očajnički pokušati uspostaviti kvalitetnije odnose sa sinovima, otvorenijim Jonahom i povučenim Conradom. Odnos između oca i Conrada zapao je u krizu, a kad im se pridruži i Jonah, Gene će pokušati obnoviti porušene mostove s njima. No nadolazeća izložba njihove bi odnose mogla još više pokvariti, jer postoji mogućnost da na vidjelo iziđu neke prilično neugodne obiteljske tajne. Jedna je ona o stvarnim okolnostima Isabelline pogibije, budući da Gene i Jonah od Conrada kriju da je ona poginula u prometnoj nesreći, a druga o Isabellinom preljubničkom odnosu s kolegom Richardom.

Godine 2015. prikazana u konkurenciji festivala u Cannesu, nagrađivana drama suscenarista i redatelja Joachima Triera njegovo je najambicioznije ostvarenje u dotadašnjoj karijeri. Autor si je postavio vrlo težak zadatak na nekoliko kolosijeka i razina. S jedne strane, posrijedi je djelo čija se priča i likovi postupno razvijaju i uslojavaju iz pet različitih perspektiva. Točnije, iz pet perspektiva jednako toliko likova, čija su emotivna stanja, dvojbe, razmišljanja i strahovi pa tako u cjelini i karakteri razmjerno domišljato i učinkovito predočeni njihovim glasovima u offu. No tu su zamjetne osjetne razlike, jer u trima slučajevima u offu slušamo unutarnje monologe konkretnih osoba, u jednom slučaju taj je unutarnji monolog napisan u word-dokumentu i glasom samog lika čita ga njegov stariji brat, a u jednom slučaju mlada djevojka u koju je zaljubljen mlađi brat vlastitim glasom čita njegovu interpretaciju svog fiktivnog monologa. Film i režijskim rješenjima te vizualnom naracijom slijedi isti postupak, pa su određena zbivanja s naglaskom na stanjima likova predočena iz motrišta drugih likova, onih koji skrbe o njima i zabrinuti su za njih, a jedna je sekvenca i prikazana iz perspektive dvaju likova koji u njoj sudjeluju. Time su ostvarene znatna sugestivnost pripovijedanja i režije, kao i efektna i dovoljno nenametljiva gledateljska vezivanja uz likove intimnije sagledane iz različitih perspektiva, rezultat čega je učinkovito kreirana mozaična dramaturško-narativna cjelina. Ambicije Joachima Triera i suscenarista Eskila Vogta tu ni približno ne staju, jer oni osim oslikavanja složenih odnosa među likovima koji se neprestano dodatno usložnjavaju te posezanja za motivom otkrivanja tajne u dva navrata, žele a u dobroj mjeri i uspijevaju cjelinu nadograditi priželjkivano potresnim, no u konačnici nedovoljno artikuliranim motivom ratnih užasa i stradanja te posljedica koje ona ostavljaju na ljude. Uz izvrsnog Gabriela Byrnea, valja izdvojiti glumačke interpretacije pouzdane Isabelle Huppert, koja svoj lik tumači primjereno do kraja nedefinirano, neuhvatljivo i eterično, te Jesseja Eisenberga, koji starijeg sina utjelovljuje s mnogo osjećaja za nijanse.

boja, 109'