ULOGE:
Robert Blake (Perry),
Scott Wilson (Dick),
John Forsythe (Alvin Dewey),
Paul Stewart (Jensen),
Gerald S. O'Loughlin (Harold Nye)

SCENARIJ:
Richard Brooks (prema knjizi Trumana Capotea)

FOTOGRAFIJA:
Conrad L. Hall

GLAZBA:
Quincy Jones

MONTAŽA:
Peter Zinner

Sadržaj:

Dvojica bivših zatočenika na uvjetnoj slobodi, mladići Perry Smith i Richard Hickock zvani Dick, susreću se na Dickovu inicijativu u Kansasu ujesen 1959. Dick je od zatvorenika s kojim je dijelio ćeliju čuo da Herbert Clutter, glava imućne farmerske obitelji, čuva u svom sefu pozamašnu svotu novca, te predloži Perryju da ga zajedno opljačkaju. Perry prihvati prijedlog i dvojac uskoro krene prema farmi na osami, zastavši u usputnom dućanu kako bi kupili uže za vezanje i samoljepivu traku da je zalijepe na usta žrtava. Usred noći upadaju u obiteljski dom Clutterovih, ali ne pronalaze sef jer Herbert novac ne čuva kod kuće nego u banci, a za tekuće poslovanje koristi čekove. Ne želeći ostaviti za sobom svjedoke, dvojica kriminalaca odluče ubiti sve ukućane – Herberta, njegovu suprugu i njihovo dvoje tinejdžerske djece, maloljetne kćerku i sina…

Hladnokrvno i brutalno ubojstvo četveročlane farmerske obitelji u Kansasu 1959. šokiralo je Sjedinjene Države te bilo jedan od onih graničnih događaja koji su rušili idealiziranu predodžbu o smislenoj, ugodnoj i prosperitetnoj egzistenciji poslijeratne Amerike, a pogotovu o ruralnoj, pastoralnoj idili. Kad se otkrio banalan motiv za ubojstva i da su počinitelji dvojica mladih probisvijeta koji su strašan zločin izvršili na temelju pogrešne informacije, vođeni vlastitom socijalno-emotivnom insuficijentnošću, udruženi osjećaji apsurdnosti i straha proželi su Amerikance. Opasnost više nije dolazila izvana, od 'zlog' komunističkog imperija i njegovih domaćih slugu i uljeza, nego od vlastitog podmlatka, naličja vlastitog psihodruštvenog stanja. Čim se zločin zbio, poznati pisac Truman Capote pohitao je u Kansas i reportažno pratio policijsku istragu koja je isprva tapkala na mjestu te imala sasvim krive pretpostavke o motivima ubojstava i mogućim počiniteljima, a razrješenje je stiglo slučajno i banalno, kakav je i zločin sam bio, po deus ex machina principu - da se nije dogodilo u stvarnosti nego u fikciji, bilo bi posve neuvjerljivo. Capote je pratio i uhićenja odnosno privođenje ubojica, i sudski proces za vrijeme kojeg se je s njima sprijateljio, pogotovo s Perryjem koji je imao osjetljiviju crtu senzibiliteta te pokazivao stanovite umjetničke sklonosti, i njihovo pogubljenje (samo Hickockovo, Perryjevo nije imao snage gledati), te tokom šest godina koliko je sve to trajalo pisao roman s kojim će se proslaviti – In Cold Blood (kod nas se uobičajio prijevod Hladnokrvno ubojstvo, a pojavljivao se i precizniji prijevod Hladnokrvno). Proglašen rodonačelnikom tzv. nonfiction proze (Capote je sam smislio taj termin), koja međutim itekako zadržava beletristički karakter (do razotkrivanja ubojica i početka suđenja, knjiga funkcionira kao čisti, vrlo napeti fiktivni triler), roman je postao bestseler te proslavio svog autora, do tad uglavnom pisca nježnih, vrlo suptilnih priča punih osobite nostalgične atmosfere. Zainteresiran za filmsku adaptaciju, Capote je rukopis davao na čitanje nekim filmskim poznanicima, a dvojica od njih, obojica vrlo ugledni, Otto Preminger i Richard Brooks, poželjela su ga ekranizirati. Brooks je bio brži i otkupio je od Capotea filmska prava za 400 tisuća dolara te snimio film pod producentskim okriljem Columbia Picturesa, major kompanije koja je željela da likove ubojica igraju zvijezde Paul Newman i Steve McQueen. Brooks je to rezolutno odbacio i angažirao tada slabo poznatog Roberta Blakea (mnogo godina kasnije, kao itekako poznat glumac, i sam je suđen zbog ubojstva, i to vlastite supruge) te gotovo debitanta Scotta Wilsona, fizički prilično slične ubojicama, a sve u sklopu svoje izrazito realističke koncepcije. Zbog nje je inzistirao na crno-bijeloj fotografiji (jedan od glavnih aduta filma, kreirao ju je slavni snimatelj Conrad Hall koji u filmografiji ima takve naslove kakvi su Hladnokrvni kažnjenik, Butch Cassidy i Sundance Kid, Američka ljepota/Vrtlog života i Put do uništenja), a uspio je i veći dio filma snimiti na autentičnim lokacijama – na farmi i u kući Clutterovih, u stvarnoj sudnici u kojoj se proces odvijao, te na još nekim autentičnim mjestima; jedinu krupnu odbijenicu dobio je od državnog kaznenog zavoda Kansasa gdje su ubojice bili zatočeni i pogubljeni. Rezultat je bio vrlo snažan film koji je kritika gotovo ultimativno hvalila, a dobio je i četiri nominacija za Oscara – za najbolju režiju, scenarističku adaptaciju, fotografiju i izvornu muziku (Quincy Jones), no nijednu nije potvrdio. 2008. Kongresna knjižnica uvrstila ga je u američki Nacionalni filmski registar kao djelo od posebne vrijednosti.

c/b, 134'