Legenda o Ugetsuu

Ugetsu monogatari, igrani, Japan, 1953

REŽIJA: Kenji Mizoguchi

Legenda o Ugetsuu

ULOGE:
Masayuki Mori,
Machiko Kyô,
Kinuyo Tanaka,
Eitarô Ozawa,
Ikio Sawamura

SCENARIJ:
Matsutarô Kawaguchi,
Akinari Ueda,
Yoshikata Yoda

FOTOGRAFIJA:
Kazuo Miyagawa

GLAZBA:
Fumio Hayasaka,
Tamekichi Mochizuki,
Ichirô Saitô

MONTAŽA:
Mitsuzô Miyata

Sadržaj:

Japan krajem 16. stoljeća, u vrijeme žestokih unutarnjih ratnih sukoba. Pohlepni Genjurô vrhunski je lončar frustriran siromaštvom, koji mašta o stjecanju velikog bogatstva, zbog čega sve više zanemaruje brižnu suprugu Miyagi s kojom ima malog sina. Siromaštvo muči i njegovog susjeda Tobeija, skromnog seljaka koji želi kupiti oružje i postati samurajem, dok sasvim zanemaruje činjenicu da nema nikakvog vojničkog iskustva. Tobei je suprug Genjuroove sestre Ohame, koja se boji da bi joj muž mogao učiniti kakvu nepromišljenost poput prijavljivanja u jednu od dviju suprotstavljenih vojski. Nakon što Ohama zamoli Genjuroa da pripazi na Tobeija, dvojica prijatelja odu do grada gdje dobro zarade prodajom Genjuroova posuđa. Sve će se promijeniti kad u njihovo selo ubrzo upadnu vojnici koji pljačkaju i muškarce novače u svoje redove, nakon čega će Genjuro, Tobei, Miyagi i Ohama najprije dospjeti u grad Ozimo, da bi Ohama s vremenom bila prisiljena na bavljenje prostitucijom, a Miyagi i sin bili prepušteni samima sebi.

Fascinantnu fantastičnu ratnu dramu Legenda o Ugetsuu, za režiju koje je veliki Kenji Mizoguchi 1953. godine osvojio Srebrnog lava, a tri godine kasnije i nominaciju za Oscara za najbolju kostimografiju, mnogi drže jednim od najboljih filmova svih vremena. Riječ je o maestralno režiranom, izuzetno poetičnom, značenjski iznimno slojevitom i vizualno impresivnom ostvarenju koje je Mizoguchi realizirao pod snažnim utjecajem budizma kojem se okrenuo početkom 50-ih godina prošlog stoljeća. Film tako zagovara mirenje pojedinca s vlastitom sudbinom i pronalaženje mira i zadovoljstva bez obzira na situaciju u kojoj se nalazi, uz afirmaciju ženske požrtvovnosti i privrženosti obitelji, te istodobno kritizira nerealnu i egoističnu mušku ambicioznost, osobito u patrijarhalnom društvu. Mizoguchi veliča obitelji odane žene koje su za supruga i djecu spremne i na podnošenje patnji i poniženja, istovremeno kritički progovarajući o nezrelim i neodgovornim muškarcima. Filmom dominiraju duge scene često realizirane dubinskim kadrovima i kamerom u pokretu, a cjelina osvaja i dojmljivim snolikim ugođajem kao i efektnom uporabom glazbe te neopisivo atmosferičnom fotografijom Kurosawina čestog suradnika Kazua Miyagawe.

c/b, 96'