Sjene zaboravljenih predaka
Tini zabutyh predkiv, igrani, 1964
REŽIJA: Sergej (Josifovič) Paradžanov

ULOGE:
Ivan Mikolajčuk (Ivan Palijčuk),
Larisa Kadočnikova (Mariška Gutenjuk),
Tatjana Bestajeva (Palagna),
Spartak Bagašvili (Jurko Malfara),
Nikolaj Grinko (Batag),
Leonid Jengibarov (Miko),
Nina Alisova (Palijčuk,
majka Ivanova),
Aleksandr Gaj (Palijčuk),
Neonila Gnepovskaja (Gutenjuk)
SCENARIJ:
Ivan Čendej,
Sergej (Josifovič) Paradžanov,
prema romanu Mihajla Kotsjubinskog
FOTOGRAFIJA:
Jurij Iljenko,
Viktor Bestajev
GLAZBA:
Miroslav Škorik
MONTAŽA:
M. Ponomarenko
Sadržaj:
U jednom selu u karpatskom gorju Ivan se zaljubljuje u Marišku, kći ubojice njegova oca. Kad se nakon njezina utapanja oženi drugom djevojkom, Ivan će ostati opsjednut pokojnom ljubavi i željom da opet budu zajedno.
Dugometražni prvijenac najznačajnijeg armenskog filmaša inovativno je i iznimno dojmljivo djelo u kojem je Paradžanov već demonstrirao naglašene sklonosti formalizmu, simbolizmu i metafizičkoj poetičnosti, baš kao i posezanju za izraženim religijskim motivima i komponentama te obradama tema iz ukrajinske i gruzijske nacionalne povijesti. Zbog svega toga, u vremenu u kojem je predsjednik Nikita Hruščov sredinom 1960-ih zaustavio liberalizaciju društva započetu nakon Staljinove smrti, film je odmah poslije premijere povučen iz distribucije i zabranjen, a Paradžanov je optužen zbog „buržoaskog subjektivizma i misticizma” te zbog „odstupanja od estetike socijalističkog realizma”.
Ipak, film je zbog jedinstvenog prikaza folklornog i mitološkog ozračja te rituala i simbola lokalne ukrajinske etnokulture Hutsula u karpatskom gorju, unatoč optužbama za formalizam i ukrajinski nacionalizam od strane sovjetskih vlasti, autoru priskrbio status jednog od najinovativnijih filmaša suvremenog filma te označio 'rođenje' ukrajinske poetske kinematografije koja svoje korijene ima još u djelima Aleksandra Dovženka.
boja, 97'