ULOGE:
Andrew Garfield (Rodrigues),
Adam Driver (Garupe),
Liam Neeson (Ferreira),
Tadanobu Asano (prevodioc),
Ciarán Hinds (otac Valignano),
Issei Ogata (stari samuraj / Inoue)

SCENARIJ:
Jay Cocks,
Martin Scorsese (prema romanu Shûsakua Endôa)

FOTOGRAFIJA:
Rodrigo Prieto

GLAZBA:
Kathryn Kluge,
Kim Allen Kluge

MONTAŽA:
Thelma Schoonmaker

Sadržaj:

Mladi Sebastian Rodrigues portugalski je misionar koji tijekom prve polovine 17. stoljeća sa svojim kolegom, također isusovcem Garupeom, odlazi u tajnu misiju u Japan. U toj zemlji traju nesmiljeni vjerski progoni i mučenja kršćana, a Rodrigues i Garupe imaju zadatak pomoći preostaloj kršćanskoj zajednici. Osim toga, Rodrigues želi istražiti i vijest u koju ne može povjerovati, a vezana je uz njegova mentora, oca Ferreiru. On je bio na glasu kao jedan od najpredanijih i najgorljivijih kršćanskih misionara, no informacije koje stižu iz Japana kažu da se odnedavno odrekao kršćanske vjere. Put i misija mladog misionara bit će prožete brojnim filozofskim i etičkim dvojbama, koje će pratiti velike patnje i iskušenja. Pitanja koja će se nametnuti Rodriguesu su kako uopće širiti kršćanstvo u zemlji toliko drugačije tradicije, vjere i običaja, k tome uz tako stroge protukršćanske zakone. Što ako je jedini način da Rodrigues pomogne progonjenim kršćanima taj da se odrekne vlastite vjere. A sve će se dodatno zakomplicirati kad mladi isusovac dozna da su glasine o ocu Ferreiri bile istinite.

Godine 2017. nominirana za Oscara u kategoriji najbolje fotografije, koju potpisuje ugledni i tri puta za Oscara nominirani snimatelj Rodrigo Prieto, koji je preostale nominacije osvojio za rad na Planini Brokeback Anga Leeja i također Scorsesejevu biografskom gangsterskom epu Irac, nagrađivana povijesna drama Šutnja suscenarista i redatelja Martina Scorseseja uspjela je ekranizacija i kod nas objavljenog istoimenog romana japanskog pisca Shūsakua Endōa. Proza ovog književnika, pripadnika tzv. „treće generacije“ japanskih književnika koji su se afirmirali nakon Drugog svjetskog rata, snažno je obilježena dominantnom perspektivom utemeljenom na njegovoj pripadnosti rimokatoličkoj crkvi, a prema riječima kritike ključno ju definira njegov višestruki manjinski položaj. Taj se položaj ogleda ne samo u svojevrsnoj stigmi autsajdera osuđenog na trajnu poziciju stranca, jer kršćana u Japanu ima tek oko jedan posto stanovništva, nego i u biografskim detaljima poput činjenice da je Endō dugo bolovao od tuberkuloze zbog koje je godine života proveo u bolnici. Roman Tišina objavljen je 1966. godine, a prethodno ga je vrlo ambiciozno i uspješno ekranizirao piščev sunarodnjak Masahiro Shinoda. U ishodištu filmova obaju redatelja, baš kao i u ishodištu romana, stradanje je kršćana i katoličkih misionara vođenih snažnom željom za širenje vjere i Božje riječi na dalekom istoku, konkretno u Japanu tijekom prve polovine 17. stoljeća. Scorsese je na ovom filmu prema vlastitim riječima radio 27 godina, dobrim dijelom i stoga što je morao sam sa sobom raščistiti može li na zadovoljavajući način obaviti redateljski posao, a riječ je o ostvarenju kojim redatelj na tematskoj, idejnoj, autorskoj i podjednako važno osobnoj razini zaključuje svojevrsnu trilogiju započetu provokativnim i kontroverznim Posljednjim Kristovim iskušenjem te nastavljenu neusporedivo benignijim Kundunom. Osobna razina podrazumijeva ne samo spomenute Scorseseove autorske kao i intimne nedoumice i dvojbe povezane s njegovom vlastitom religioznošću, nego i činjenicu da je posrijedi ostvarenje koje afirmacijom kršćanstva i osobito katolicizma uz gotovo posvemašnje izbjegavanje provokativnosti i kontroverznosti na prvi pogled predstavlja nekovrsni antipod Posljednjem Kristovu iskušenju. S tim filmom, pak, Tišina dijeli spomenuto tematiziranje ustrajnosti i čvrstine vjere, s tom razlikom što je za razliku od Krista kao ishodišta i ultimativnog simbola kršćanstva ovdje riječ izravno o dvojici, a posredno o trojici slugu Božjih koji će pritisnuti iskušenjima donijeti različite ključne odluke. Idejna razina dojmljivo sugestivno režiranog, precizno komponiranog, narativno skladnog i ritmičnog, naglašeno atmosferičnog te vizualno i koloristički impresivnog, ali i dijelom predugog filma sasvim je jasna i ista kao i u Posljednjem Kristovu iskušenju. Ljudi mogu biti slabi, lomni, mučeni dvojbama i nespremni na konačnu žrtvu, no istinska i duboka vjera u konačnici ipak pobjeđuje, makar i samo na osobnoj razini. Takav zaključak možda će i razočarati ljubitelje nekad provokacijama puno sklonijeg Martina Scorsesea, no predstavlja posve legitiman autorski pristup koji nimalo ne umanjuje njegovo redateljsko majstorstvo.

boja, 161'