ULOGE:
Christian Atanasiu,
Féodor Atkine,
George-Christoph Biller,
Christian Brembeck,
Alex Brendemühl,
Georgina Cardona,
Lucien Dekoster

SCENARIJ:
Xavier Albertí,
Pere Portabella,
Carles Santos

FOTOGRAFIJA:
Tomàs Pladevall

MONTAŽA:
Òskar Gómez

Sadržaj:

Tišina prije Bacha približavanje je glazbi te srodnim disciplinama i profesijama kroz opus Johanna Sebastiana Bacha. Film predstavlja refleksiju na dubinsku dramaturšku povezanost između slike i glazbe u kojoj glazba nije samo pomoćna podloga slici, već ravnopravni subjekt naracije.

Okosnicu filma čini prethodno zadana glazbena struktura. Glazbeni zapis čini glazba J. S. Bacha, kao i dvije sonate Felixa Mendelssohna i Ligetijeva etuda, koje zajedno stvaraju arhitektonski svod ispod kojeg se raspliće povijest obrađena unutar filma: prolazak kroz osamnaesto, devetnaesto i dvadeseto stoljeće uz vodstvo J. S. Bacha.

Johann Sebastian Bach uputio se zajedno sa svojom obitelji u Leipzig kako bi preuzeo mjesto kantora u Svetom Thomasu. Predan i marljiv radnik, Bach je u društvenom i profesionalnom smislu živio na način koji je daleko od toga da ga se može nazvati privilegiranim. No, njegova slava kao kompozitora i izvođača rasla je proporcionalno tijekom njegova života i dugo poslije njegove smrti. Danas je on istovremeno perjanica visoke kulture i popularna ikona.

Točka.

Film nema drugu radnju. Kao i u ostalim Portabellinim filmovima tijekom proteklih tridesetak godina, Tišina prije Bacha lišena je anegdote. Portabella ne razotkriva nikakav intimni detalj ili skandal i ne prepričava gotovo ništa osim onoga što već znamo; ustvari sȃm Bach pojavljuje se tek u nekoliko scena. U pitanju je sušta suprotnost od klasičnog biografskog filma. Također se razlikuje od televizijskih serija snimljenih na 35-ici (u današnjim komercijalnim filmovima stalno se brblja jer filmska industrija više ne vjeruje u snagu slike ili samog filma).

U Tišini prije Bacha ima vrlo malo dijaloga, međutim film se u osnovi bavi  dvjema temama: radom i poviješću.

Film bira raspravljati o umjetnosti kroz prizmu rada. Bach nije naprosto genij koji stvara ex nihilo pod utjecajem božanskog nadahnuća. On je istodobno neumorni radnik koji prodaje svoju predanost i produkt svoje kreativne inteligencije za novac (malu količinu). Mora se boriti kako bi očuvao svoju poziciju i svjestan je materijalnih uvjeta koji mu omogućuju njegovu kreativnost. Cijeli film snimljen je uz živi zvuk, podcrtavajući kako glazba uvijek proizlazi iz tehnike i fizičkih instrumenata, kao i truda te virtuozne izvedbe. Bach je naučio svojeg sina kako glazba koja odzvanja u njegovoj glavi izlazi van tek pomoću posjedovanja izvođačke tehnike. Likovi u ovom filmu, uključujući Bacha, svi rade: tu su vozači kamiona koji sviraju glazbu, mesari koji omataju iznutrice u Bachove note i slijepi ugađači klavira. Moglo bi se reći da i sȃm film radi; on se odbija ograničiti na eksploataciju niskih strasti ili podilaženje gledateljskim očekivanjima ili njihovoj želji za eskapizmom. Umjesto toga film poziva gledatelja da sudjeluje u njegovu radu tj. stvaranju filma.

Upravo stoga u Tišini prije Bacha nema linearne naracije: kao u drugim Portabellinim filmovima priča se razvija kroz sekvence koje naizgled nemaju nikakvu uzročno-posljedičnu vezu osim one koju im pridaje gledatelj (konačni primatelj). Mnogo je tu povijesti, bez da film zapadne u bombastičnu povijesnu produkciju; upravo suprotno. Ovo je europski film. Europa mu daje nacionalni identitet, jer Europa čini emotivnu, simboličku, povijesnu i političku okosnicu filma: ona je pozornica na kojoj se film odvija. Ovaj film (snimljen na tri jezika: španjolskom, talijanskom i njemačkom) postulira kako Europa ne može potrajati ako ne prizna činjenicu da se ispod njezine prošlosti (koja je danas pretvorena u ultimativnu turističku destinaciju za mlade bekpekere) i njezine nesigurne političke sadašnjosti (kojom dominiraju tehnokracija i zaborav) krije napeta, konfliktna, dramatična Povijest (središnja lokacija filma je Dresden). Grandioznost njezine kulture neodvojiva je od patnje i posljedica eksploatacije koja traje stoljećima; njezini temelji podrhtavaju pod silinom mnoštva poput temelja lajpciške tržnice. Europina sadašnjost nije ništa manje burna i ambivalentna od njezine prošlosti.

(Marcelo Expósito)

boja, DCP, 100’