ULOGE:
Christopher Lee,
Jeannine Mestre,
Miguel Bilbatúa,
Román Gubern,
Joan Enric Lahosa,
Joan Miró

SCENARIJ:
Joan Brossa,
Pere Portabella

FOTOGRAFIJA:
Manel Esteban

GLAZBA:
Carles Santos

MONTAŽA:
Teresa Alcocer

Sadržaj:

Drugu godinu zaredom, najodvažniji film koji sam vidio u Cannesu bio je novi uradak Pere Portabelle. Umbracle višeslojni manifest političkog očaja iz Francove Španjolske, mnogo je ambiciozniji i otvoreniji od lanjskog Vampira Cuadecuc, i još ga je teže odrediti. Jezive, sablasne slike iz Vampira Cuadecuc – snimke s naglašenim bjelinama i sivilima usred podvrgnutosti dugotrajnoj ekspoziciji, u kojima svjetlo kao da dolazi iz drugog doba, ili planeta – pojavljuju se u nekim segmentima novog filma, kada se Christopher Lee upućuje u halucinatorne šetnje Barcelonom ili kada posjećuje muzej s prepariranim pticama u staklenim kavezima.

Druge sekvence uključuju niz izjava o španjolskoj filmskoj cenzuri, bunjelovski posjet dućanu s cipelama, tradicionalnog klauna snimljenog u totalu, dugački isječak iz španjolskog patriotsko-religioznog filma snimljenog 1948., čitava povorka kokoši koje su raskasapljene u automatiziranoj klaonici i umetnuti bljeskovi Keatona, Chaplina i kolega, a sve uz pratnju pulsirajućih, elektroničkih kompozicija.  

Korištenje asinkronog zvuka, koje je već u Vampiru Cuadecuc bilo duhovito i sugestivno, ovdje se često pretvara u izravni instrument agresije: malo se redatelja nakon Hitchcocka i Resnaisa tako nemilosrdno poigravalo s našim nesvjesnim narativnim očekivanjima kako bi nas prodrmali. Nijemu sliku ljubavnog para pri razgovoru u dnevnom boravku prati glasno kucanje na vrata koje postaje sve snažnije i naprasitije, sve dok gotovo ne povičemo da netko od njih dvoje otvori vrata. Ovo je izmještanje prikladna metafora za političku frustraciju kojom se Umbracle bavi (naslov na španjolskom znači „drvene šaloporke.“ Nakon što je pomogao producirati Buñuelovu Viridianu i suprotstavio se mučenju političkih zatvorenika, Portabelli je Francova vlada posljednje četiri godine odbila izdati putovnicu.).U jednoj ranijoj sceni, telefon neprestano zvoni i nitko se ne javlja; a u predzadnjoj sceni žena stavi svirati ploču Beethovenove Pastoralne i krene prema telefonu, no ploča i slika zaglave – nekoliko nota beskonačno se ponavlja a njezini prsti pokušavaju u različitim kutovima dosegnuti brojčanik telefona koji nikad neće uspjeti dosegnuti.

Portabella putuje po nezaustavljivoj pokretnoj traci koja je suvremena Španjolska, kojoj se ne može umaknuti i koju se jedino može izraziti na filmskom platnu. Umbracle koristi različita  sredstva i tonalitete kako bi precizno dočarao taj vrisak.

(Jonathan Rosenbaum, The Village Voice, 1972.)

c/b, DCP, 85’