Surađivala je sa svim značajnim talijanskim redateljima u pedesetim, šezdesetim i sedamdesetim godinama, a postala je poznata po ulogama strasnih, borbenih žena snažne, i često tužne osjećajnosti. Istovremeno, njezina je gluma moderna, životna, bliska i autentična, lišena teatralnosti



Jedinstvo u suprotnosti sintagma je koja možda najbolje opisuje veliku talijansku glumicu Annu Magnani. Krasile su je goleme tamne oči i bijela put, no bila je istovremeno niska, čvrsta i zapravo nelijepa. Publika ju je obožavala, a režiseri i filmska kritika poštivali opisujući je kao glasnu, snažna glumačkog izraza i vulkanskog romanskog temperamenta, ali zato nježne i tankoćutne lirske duše. Anna Magnani rođena je 7. ožujka 1908. godine, kao vanbračno dijete Marine Magnani i nepoznata oca. Majka ju je zarana napustila, pa je djetinjstvo i mladost provela u rimskoj siromašnoj četvrti gdje ju je odgojila baka. Nakon što je nekoliko godina bila u samostanskoj gimnaziji, Anna je upisala studij na rimskoj Akademiji dramskih umjetnosti. U to vrijeme izdržavala se pjevajući u noćnim klubovima i zaradila epitet talijanske Edith Piaf. I premda se pojavila u nijemom filmu, pravu filmsku karijeru započinje relativno kasno, 1941. godine, u Teresi Venerdì Vittoria De Sice, u kojem je igrala Lolletu Primu, djevojku glavnog junaka (Pietro Vignali). De Sica je za ovaj film napisao i scenarij, a Magnani je opisao kao „snažnu, ali tragičnu ličnost“. Sasvim je sigurno da je dio impresivnog glumačkog senzibiliteta ta velika umjetnica, baš poput Edith Piaf, crpila iz emocionalne odbačenosti djetinjstva provedenog bez oba roditelja.


Proboj u karijeri Anne Magnani koincidira s velikim trenutkom talijanske kinematografije, odnosno s remek djelom Roberta Rossellinija Rim, otvoreni grad (Roma, cittá aperta, 1945) u kojem je Magnani odigrala Pinu, udovicu i zaručnicu jednog od protagonista te antinacističke ratne rimske priče. Rim, otvoreni grad prvi je komercijalno uspješan talijanski neorealistički film u postratnim godinama, a Magnani je njime stekla međunarodnu reputaciju. Od tada nije prestajala raditi na filmu i televiziji. Surađivala je sa svim značajnim talijanskim redateljima u pedesetim, šezdesetim i sedamdesetim godinama, a postala je poznata po ulogama strasnih, borbenih žena snažne, i često tužne osjećajnosti. Istovremeno, njezina je gluma bila moderna, životna, bliska i autentična, lišena teatralnosti.


U filmu Luchina Viscontija Najljepša (Bellisima,1951) Anna Magnani igra Maddalenu, opsesivno ambicioznu majku koja vuče svoju nelijepu i netalentiranu kćer u Cinecittà na natjecanje za „najljepšu djevojku u Rimu“. Legendaran je potresan krupni plan Magnani u kojem se otkriva sav bol i užas majčinskog poniženja, kada uvidi da se u studiju okrutno izruguju probnim snimkama njezine kćeri. U filmu Zlatna kočija (La Carosse d'or, 1953) jednog od najvećih filmskih majstora svih vremena, Jean Renoira, glumi Camille, ženu razapetu između tri muškarca. Renoir je rekao da je Magnani „najveća glumica s kojom je ikada radio“.

Vrhunac međunarodne popularnosti dosiže sredinom pedesetih godina, ulogom Serafine u filmu Daniela Manna Tetovirana ruža (The Rose Tattoo, 1955) za koju je dobila i Oscara. Scenarij za ovaj film prema vlastitoj drami napisao je Tennessee Williams, s kojim je Anna bila u velikom prijateljstvu. Upoznavši je, Williams je navodno očaran rekao da „nikada nije vidio ljepšu ženu“. Premda je Williams ulogu Serafine, udovice s kćeri, koja ne može prežaliti smrt supruga, napisao za Magnani, njezin je engleski bio preslab da ovu ulogu igra na Broadwayu, što je s velikim uspjehom učinila Maureen Stapleton. Magnani je bila uvjerena da je nemoguće da dobije Oscara tako da i nije bila na ceremoniji dodjele. Navodno ju je novinar probudio usred noći i priopćio joj vijest, no glumica mu isprva nije vjerovala optuživši ga da laže. Suradnja s američkom kinematografijom i Tennessee Williamsom kao scenaristom ponovila se već 1959. u filmu Zmijska koža (The Fugitive Kind) u kojem su joj partneri bili Marlon Brando i Joanne Woodward. Kao predložak za ovaj scenarij, Williams je također imao vlastitu dramu, Orfej silazi. Uz činjenicu da su Brando i Magnani snažne asocijacije na svijet Tennessee Williamsa, oni su i kao filmski simboli muško-ženska slika istog lika - snažnog, često tragičnog karaktera koji odiše neprilagođenošću i snažnim emocijama. Prijateljstvo Anne Magnani i Tennessee Williamsa bilo je tako snažno da je 'opjevano' i u njujorškom Off-Broadway komadu Rimske noći (Roman Nights) Franca D'Alessandra, u kojem je Franca Barchiesi igrala Annu, a Roy Miller Williamsa.


Annin privatni život obilježila su velika prijateljstva i ne tako sretne ljubavi. Nekoliko je godina, prije njegove odluke da podijeli život s Ingrid Bergman, bila u intenzivnoj vezi s Robertom Rossellinijem. Rossellini joj je cijelog života ostao prijatelj i omiljeni režiser. Doživjela je i majčinstvo: s talijanskim glumcem Massimom Seratom imala je vanbračnog sina Lucu. Udala se samo jednom, za talijanskog režisera Goffreda Alessandrinija, a brak je nakon petnaest godina završio poništenjem. Filmski likovi Anne Magnani obilježeni su snagom, ali i usamljenošću, koju je glumica u podtekstu sjajno prenosila na ekran, a vjerojatno je i snažno proživjela u svojem privatnom životu.

Potkraj pedesetih, ostvarila je i jednu od najvažnijih uloga u filmu Pakao u gradu (Nella città l'inferno, 1958.) Renata Castellanija. Igrajući u divnoj usklađenosti s Giuliettom Masinom, koja je nevinim senzibilitetom žrtve, sušta suprotnost Magnani, obje su glumice u toj rimskog zatvorskoj priči napravile sjajne uloge. Na zalazu karijere Magnani je imala priliku raditi s još jednim velikanom talijanskog i evropskog filma Pier Paolom Pasolinijem u njegovu djelu Mamma Roma (1962) u kojem je igrala ulogu kao stvorenu za nju: ostarjelu rimsku prostitutku, koja životnu ušteđevinu želi iskoristiti za dobrobit sina, od kojeg želi učiniti poštena čovjeka. Njezin zadnji film, u kojem je igrala samu sebe, ali u dramskom kontekstu, bio je Rim (Roma, 1972.) Federica Fellinija. Sljedeće godine umire od raka gušterače. Na sprovod velike talijanske dive došao je cijeli Rim, grad kojeg je, poput mnogih talijanskih umjetnika, u svoj ljepoti, ali i okrutnosti siromaštva, opjevala u svojim ulogama. (Alemka Lisinski)