U razdoblju u kojem su vladale Sophia Loren, Gina Lollobrigida, Silvana Mangano, glumice neusporedivo bombastičnijih erotskih draži, i Anna Magnani prigrabila je svoj dio krune, i to ne samo zbog superiornijeg talenta
Anna Magnani zasigurno je najneobičniji seks simbol u povijesti kinematografije. Niska rasta, ne osobito izazovne građe, s izrazitim podočnjacima, prije je odgovarala prototipu karakterne glumice, no - da ne bi bilo zabune - pedesetih je godina bila neprikosnovena zvijezda i bez kompleksa igrala žene oko kojih su se vrtjeli muškarci. U Zlatnoj kočiji Jeana Renoira njezin je šarm bio dostatno oružje da se zaljulja latinskoamerička državica, u Divljem vjetru oko nje su skakutali Anthony Quinn i Anthony Franciosa, a u Zmijskoj koži umorni pustolov Marlon Brando najradije je počivao u njezinu naručju. U razdoblju u kojem su vladale Sophia Loren, Gina Lollobrigida, Silvana Mangano, glumice neusporedivo bombastičnijih erotskih draži, i Anna Magnani prigrabila je svoj dio krune, i to ne samo zbog superiornijeg talenta. Čak je i Amerikancima bila beskrajno seksi: za ulogu udovice koja očara Burta Lancastera u Tetoviranoj ruži dobila je Oscara, a dvaput je bila i „prezenterica“ na godišnjoj manifestaciji Američke akademije, koja tada još nije postala globalni televizijski fenomen. Nije sve, međutim, bilo u njezinom legendarnom vulkanskom temperamentu: kada bi zašutjela (što baš nije bilo jako često) i pustila da se kamera odmara na njezinu licu, svatko bi ustanovio kako je to prekrasna žena.
Njezini dani slave stigli su razmjerno kasno. Bila je već u 37. godini kada ju je Roberto Rossellini odabrao za ulogu Pine u filmu Rim, otvoreni grad. Što je radila prije? Ne puno toga, uglavnom glumila u kazalištu, a prvu zapaženu ulogu na filmu dao joj je 1941. Vittorio De Sica u Teresi Venerdì. Međunarodnim uspjehom prijelomnog ostvarenja talijanskog neorealizma okoristili su se kako redatelj tako i njegova glumica (njihova ljubavna veza trajala je sve dok on nije upoznao Ingrid Bergman). Oko nje se u trenu okupila svjetska filmska i kazališna elita. Jean Renoir smatrao ju je najvećom glumicom s kojom je ikad radio, Luchino Visconti kompenzirao je propust iz Opsesije (trebala je igrati glavnu ulogu umjesto Clare Calamai) u Najljepšoj, ipak, najviše joj je značilo poznanstvo s Tennesseejem Williamsom. Za nju je legendarni dramatičar napisao lik Serafine u Tetoviranoj ruži, priželjkujući da ga ona igra i na Broadwayu, ali za takav pothvat nije dovoljno dobro znala engleski. Kada su sredinom pedesetih počeli pripremati filmsku verziju komada, to se više nije postavljalo kao problem. Zmijska koža (odnosno Silazak Orfeja) bila je još jedna dojmljiva suradnja, a njihovo prijateljstvo bilo je tema i kazališnog komada Rimske noći Franca D'Alessandra.
Premda je posljednji važan film u njezinoj karijeri ratna komedija Stanleyja Kramera Tajna Sante Vittorie (za tu je ulogu nominirana i za Zlatni globus), Anna Magnani je zapravo počela izbjegavati kamere nakon 1962. godine, odnosno nastupa u filmu Mama Roma Piera Paola Pasolonija (zanimljivo je kako su je gay umjetnici voljeli stavljati u središte svojih dramskih tvorevina). Rekla je da se zasitila uloga histeričnih, suviše glasnih žena radničkog podrijetla, što je bilo šteta. Otad se posvetila kazalištu i televiziji. Umrla je u gradu u kojem je i rođena, u Rimu 1973. godine. (Nenad Polimac)
