Mika Kaurismäki često prikazuje snažne žene, urbane krajobrazei potkraj osamdesetih ulazi sve dublje u međunarodne koprodukcije snimajući evropske inačice američkih filmova ceste…
Kao što često biva u malim kinematografijama, "prekretnice" se objavljuju svaki put kad se pojavi novi naraštaj filmaša. Prvi "pravi" modernistički novi val u Finskoj se pojavio šezdesetih godina prošloga stoljeća, malo kasnije nakon što su se stilski slični filmovi počeli snimati diljem Evrope. Ipak, ta je "prekretnica" bila uglavnom od lokalnoga značaja, a trajala je svega petnaestak godina, otprilike sve do prerane smrti, godine 1977., Rista Jarve, jednog od najpoznatijih predstavnika svoje generacije. Potkraj tisućedevestosedamdesetih finski je film izgubio na svježini i nekako se čekalo na dolazak svježih snaga koje bi ga konačno izvele i na međunarodnu scenu.
Pojava dvojice braće, Mike i Akija Kaurismäkija uskoro će ispuniti tu želju finske kinematografije. Stariji Mika je studirao režiju na Hochschule für Fernsehn und Film u Münchenu, a filmove je počeo raditi zajedno s Akijem koji se više bavio pisanjem scenarija i glumom. Njihova prva dva igrana filma, Lažac (Valehtelija, 1981) i Bezvrijedni (Arvottomat, 1982) uspješno su spojili lokalni finski mentalitet s međunarodnim utjecajima. Filmovi nisu bili posebno gledani, ali su s vremenom postigli kultni status kako među domaćom tako i među inozemnom publikom. Istovremeno su Kaurismäkiji osnovali producentsku kuću Villealfa, kao i jedan od najzanimljivijih filmskih festivala, onaj u laponskom gradiću Sodankylä, mjestu koje s oduševljenjem posjećuju velikani svjetske filmske umjetnosti, od Coppole do Kusturice.
Ubrzo su se putevi Mike i Akija razišli. Mika Kaurismäki u svojim filmovima često prikazuje snažne žene, urbane krajobraze i krajem desetljeća ulazi sve dublje u međunarodne koprodukcije snimajući evropske inačice američkih filmova ceste. U njegovim je radovima vidljiv utjecaj ne samo Jean-Luc Godarda, nego i Wima Wendersa, te američkog slikara Edwarda Hoppera. Najuspjeliji je svakako Zombie i vlak duhova (Zombie ja Kummitusjuna, 1991), film u kojem se spajaju finska melankolija, popularna glazba, čežnja za egzotičnim krajevima i film ceste.
Nakon nekoliko ne toliko uspješnih filmova ceste nastalih devedesetih godina 20. stoljeća, Mika Kaurismäki "otkriva" Brazil, zemlju u kojoj je prvi put boravio snimajući dokumentarac o neostvarenu projektu Sama Fullera Tigrero (1993). Oduvijek inspiriran glazbom, Mika snima dva dokumentarca o brazilskim glazbenicima, Sound of Brazil (2002) i Brasileirinho (2005), te Sonic Mirror (2007) filmove po mnogo čemu uspješnije od ranijih koketiranja s evropskim art filmom ceste.
Nakon opsežna izbora filmova Akija Kaurismäkija prikazanih u Tuškancu prošle godine, ovaj izbor iz opusa Mike Kaurismäkija upotpunit će sliku suvremene finske kinematografije kod zagrebačke publike. (Boris Vidović, izbornik programa)