Legenda kaže da je Kaurismäki senior zarađivao za život bojeći fasade u finskom gradiću Kuusankoskiju. Kad je kobne 1976. godine došla zima i završila se zidarska sezona, Mika je kupio knjigu jednostavnog naziva Povijest
filma autora Petera Von Bagha




Iako su nam autorske biografije Pedra i Augustina Almodovara dokazale da stariji brat uvijek ostaje u sjeni mlađeg, za razliku od braće Coen gdje je upravo onaj stariji na nedavnoj dodjeli Oscara vodio glavnu riječ, dok je mlađi šutio, ali zato iza kamere funkcioniraju kao savršeni tandem, njihova povezanost je ponekad i veća nego što nam se naizgled čini, pogotovu u autorskim počecima. Tako to biva i s braćom Kaurismäki, koliko god je Mika nekako ostao u sjeni poznatijeg Akija. Legenda kaže da je Kaurismäki senior zarađivao za život bojajući fasade u finskom gradiću Kuusankoskiju. Kad je kobne 1976. godine došla zima i završila se zidarska sezona, Mika je kupio knjigu jednostavna naziva Povijest filma autora Petera Von Bagha, koju je pročitao od prve do zadnje stranice. Ona ga je natjerala da postane režiser.



Prvi Mikin film Lažov bio je njegov diplomski rad i režirao ga je s bratom Akijem koji je tada studirao novinarstvo. U tom filmu koji je nastao pod snažnim utjecajem francuskih novovalovaca, Aki je bio glavni glumac i potpisuje se kao njegov koscenarist. A surađivali su i na idućem projektu, dokumentarnome filmu Saimaa-ilmio o finskoj rock sceni. Zapravo, najintrigantnija faza Mikina opusa vezana je upravo za osamdesete i u njoj se možda najviše približio bratovu iščašenu senzibilitetu. Kaurismäkijevi su tada bili neka vrsta komune, osnovane nekako parelelno s otvaranjem dva kultna helsinška kluba, Corona i Moskva, čiji je suvlasnik bio upravo Mika, dok je Aki bio manje više zadužen za odabir glazbe i koktela. Obojici su se vraćali isti glumci fetiši, njihovi prijatelji Matti Pellonpaa i Kari Vaananen, kao neka vrsta zaštitnog znaka njihove mitske kompanije Villealfa Filmproductions. U tom razdoblju Mika je inicirao legendarni Midnight Sun Film Festival, ali i otvorio lanac art kina Andorra koji su postali neka vrsta helsinške filmofilske institucije. Tada su nastali i Mikini najbolji filmovi (ceste). Jer, za razliku od Akija čiji junaci gotovo da ne napuštaju Helsinki, Mikin je univerzum krajnje kozmopolitski. Obitavaju ga sicilijanski kileri u Helsinkiju (Rosso), finski taksisti u Berlinu (Helsinki Napoli), američki glazbenici u Latviji (Honey Baby) i finske inačice Bustera Keatona u Istambulu (Zombi i vlak duhova), gdje Akijeve kućne bendove poput 'Marko Haavisto & Poutahaukat' sada zamjenjuju bendovi s ništa manje slikovitim nazivima poput 'Harry and the Mulefucking' (autor naglašava da ga je za Zombija nadahnula priča o njegova tri prijatelja glazbenika koji su 'umrli od autodestrukcije').



U devedesetima umjetnički rad braće Kaurismäki počinje na dva posve različita kolosijeka, a Mika tada proširuje itinerare i počinje koketirati s holivudskim mainstreamom (Condition Red, Los Angeles Without the Map) iako nije izgubio volju za likove luzera sa životnih margina. Potom se seli u Brazil gdje radi na seriji glazbenih doxa, premda ni tu nije zanemario ugostiteljske navike, otvorivši u Riju kultni Mika's Bar. Tada će otići u Amazoniju u nostalgičnu filmsku avanturu u društvu Jima Jarmuscha i Sama Fullera (Tigrero: A Film That Was Never Made), kad Sam na završetku putovanja/filma ulazi u kanu i kaže, 'Vrijeme je za povratak u necivilizirani svijet!'. Onaj isti koji je Miku natjerao na bijeg u film. (Dragan Rubeša)



PS. Ovaj tekst je napisan uz prekrasni soundtrack iz Mikina doxa Moro No Brasil.