Makedonska kinematografija doživljava procvat s novom generacijom redatelja poput Milče Mančevskog i Stole Popova koji uglavnom započinju u dokumentarnom filmu, a početkom devedesetih snimaju i igrane filmove



Deset godina nakon prve projekcije braće Lumière, Milton Manaki od brata Janakija iz Londona dobiva na dar kameru Bioscope No. 300, prvu filmsku kameru na Balkanu i zdušno se posvećuje novome mediju. Braća Manaki se već dugo vremena bave fotografijom, a Milton iste godine (1905.) otvara fotografski studio u Bitolju. Na početku, interes je prvenstveno dokumentarističkog tipa, teme su prizori iz obiteljskog života pa Manaki snima svoju baku Despinu, koja tada ima 114 godina. Manaki dokumentira i značajnije događaje iz javnoga života, narodne običaje, vjerske obrede, na početku stvarajući pojedinačne epizode, da bi u kasnijoj fazi težio složenijim kompozicijama reportažnog tipa. Inzistira na istinitosti činjenica, pa u filmovima nema popratnih komentara, ni montaže. Manaki prikazuje pokretne slike onako kako su proizašle iz njegove kamere.

To je još razdoblje putujućih kinematografa pa se u Skoplju, Bitolju i drugim većim makedonskim gradovima gledaju kratki filmovi uglavnom inozemne proizvodnje, iako je već između 1903 i 1904. engleski snimatelj Charles Rider Noble snimao dokumentarne materijale o Makedoniji. Potkraj 1912. Skoplje dobiva prvu stalnu kino dvoranu Vardar, nakon čega se otvaraju nove kino-dvorane u Skoplju i drugim makedonskim gradovima, pa 1915. na teritoriju današnje Makedonije djeluje 13 stalnih kinematografa.

Braća Manaki iza sebe ostavljaju impresivnu filmografiju (više od četrdeset naslova), ali nažalost nemaju nasljednika. Njihov opus postaje dostupan široj javnosti tek pedesetih godina prošloga stoljeća. U vremenu nakon balkanskih ratova i Prvog svjetskog rata Makedonija prolazi kroz teško povijesno razdoblje, razdiru je politički sukobi i odmazde susjednih država. Djelovanje kinematografa je otežano, ali zanimljivu dokumentarnu građu snimaju inozemni snimatelji često da bi potakli zanimanje evropskog javnog mijenja za stradanje lokalnog pučanstva.

Budući da su povijesno političke prilike iznimno teške, te da se općenito u tom razdoblju filmska industrija razvija uglavnom u velikim i bogatim zemljama koja mogu osigurati potrebnu publiku koja bi održavala filmsku industriju, tek 1945. godine, kad film postaje državni interes, postavljaju se prvi temelji za kontinuiranu kinematografsku djelatnost. Ipak, u tom razdoblju djeluju mnogi tada još filmski amateri poput Blagoja Drnkova, Blagoja Pop Stefanija, Kirila Minoskog i Sifrida Miladinova, koji snimaju zanimljive dokumentarne materijale. Nešto ranije Arsenije Jovkov i Georgij Zankov snimaju dokumentarni film rodoljubne tematike Makedonija (1923.), o događajima vezanim za Ilindenski ustanak. Institucija koja relativno kontinuirano njeguje filmsku proizvodnju je Higijenski zavod iz Skoplja, a 1932. godine unutar tog zavoda snima se i igrani film Malarija.
U Skoplju se 1945. godine osniva FIDIMA (Filmska direkcija za Makedoniju) poduzeće koje se bavi proizvodnjom, distribucijom i snimanjem filmova, kao i osposobljavanjem filmskih kadrova i širenjem kino mreže. Nakon različitih reorganizacija 1947. godine osnovana je producentska kuća Vardar film. U tim prvim godinama nakon rata uglavnom se snimaju filmski žurnali te općenito dokumentarni filmski materijali, a 1951. osniva se i Državni filmski arhiv, kao dio Vardar filma. Arhiv je zadužen za sakupljanje i čuvanje nacionalnog kulturnog blaga te se unutar njega snimaju i etnografski filmovi. Osim filmskih žurnala i dokumentarnih filmova, popularan je žanr povijesnog spektakla, kao uostalom i u većini bivših jugoslavenskih republika. Iste godine počinju i pripreme za snimanje prvoga dugometražnog igranog filma Frosina, priče ratne tematike scenarista Vlada Maleskog i redatelja Vojislava Nanovića.

Prvi dugometražni film u boji Miss Stone snimljen je 1958. godine u režiji Žike Mitrovića. Film nastavlja tradiciju žanra povijesnog spektakla, ovaj put nacionalne tematike. Govori o otporu makedonskog naroda u vrijeme Otomanskog carstva, a sljedeće godine na festivalu u Puli osvaja mnoštvo nagrada. Vardar film godišnje snima jedan do dva igrana filma, te nastavlja bogatu proizvodnju dokumentarnih filmova, od kojih su mnogi višestruko nagrađivani.

Početkom šezdesetih Skoplje potresaju dvije velike prirodne katastrofe. Dolazi do velike poplave u kojoj su gotovo svi arhivi Vardar filma uništeni, a godinu kasnije Skoplje pogađa i veliki potres, nakon kojeg Vardar film ponovno počinje proizvoditi filmske žurnale. Sljedećih godina filmska se proizvodnja oporavlja, nastavlja se s proizvodnjom izvrsnih dokumentaraca, pa 1966. na festivalu kratkog filma u Beogradu Vardar Film dobiva nagradu za najbolju selekciju filmova.

Početkom sedamdesetih pojavljuje se povijesni film Crno sjeme (1971.), mladog redatelja Kirila Cerovskog, koji naznačuje promjene u makedonskoj kinematografiji. Film ima originalniju dramsku konstrukciju nego njegovi prethodnici i ne drži se u potpunosti žanrovskih zadanosti, a postiže uspjeh i na inozemnim festivalima. Sredinom sedamdesetih pojavljuje se i skupina animatora koji također postižu uspjehe na domaćim i stranim festivalima. Osobito su bili zapaženi radovi Darka Markovića (Stop, 1976.), Petra Gligorovskog (Adam (5 do 12), 1977.) i Bore Pejčinova (Otpor, 1978.). U Skoplju se 1974. osniva i kinoteka (Kinoteka na Makedonija), a 1979. u Bitolji je pokrenut Festival filmske kamere – Manakijevi susreti. Već potkraj sedamdesetih i nakon kratkog oporavka, ponovno sredinom osamdesetih dolazi do stagnacije u filmskoj proizvodnji.

Makedonska kinematografija doživljava procvat s novom generacijom redatelja poput Milče Mančevskog (Opasna bab, 1986., Prije kiše, 1994.), Dust (2001.), i Stole Popova (Dae, 1979.), Tetoviranje (1991.), Gipsy Magic (1997.) koji uglavnom započinju u dokumentarnom filmu, a početkom devedesetih snimaju i igrane filmove. Film Prije kiše postiže veliki uspjeh, višestruko je nagrađivan na venecijanskom festivalu i nominiran za Oscara. U najnoviju generaciju ubraja se i Svetozar Ristevski redatelj filma Iluzija, te Darko Mitrevski, autor komercijalno vrlo uspješne crne komedije Balcancan iz 2005. godine, koja je između ostalog bila nagrađena i u Motovunu. (Lucija Zore)