Pričati o povijesti makedonskog filma, znači pričati o Trajčetu Popovu, o Dimitriju Osmanliju, o Koči Nedkovu, o Meti Petrovskom, o Branku Gapou, o Petru Gligorovom…, ali i o Branku Baueru, Vatroslavu Mimici, o Fabijanu Šovagoviću, Borisu Dvorniku…



Unatoč činjenici da su se upravo na tlu Makedonije, početkom XX stoljeća, pojavili pioniri balkanskog filma braća Manaki, organizirana makedonska filmska proizvodnja krenula je tek nakon Drugoga svjetskog rata. Između, to je vrijeme spontanih inicijativa filmskih sanjara.

Pričati o povijesti makedonskog filma, znači pričati o Trajčetu Popovu, o Dimitriju Osmanliju, o Koči Nedkovu, o Meti Petrovskom, o Branku Gapou, o Petru Gligorovom…, ali i o Branku Baueru, Vatroslavu Mimici, o Fabijanu Šovagoviću, Borisu Dvorniku…

Pričati o povijesti, znači pričati o činjenici da je tematska, povijesna i filozofska baza makedonskog igranog filma (u najvećem broju) u književnim djelima domaćih autora… Pričati o povijesti, isto je što i pričati o dokumentarnim filmskim djelima koji su svoju inspiraciju nalazili u obilju svakodnevnih, ali i povijesnih, činjenica. Pričati o povijesti, znači pričati o autorima animiranih filmova koji su izašli iz slikarskih ateljea i satiričnih časopisa. Sve je to povijest!

Retrospektiva makedonskog filma, koju organizira Hrvatska kinoteka i Hrvatski filmski savez, predstavlja pogled u proizvodnju posljednja dva-tri desetljeća. Ustvari, to je vrijeme prožimanja autorskih generacija, prožimanje različitih autorskih rukopisa, to je vrijeme na kraju jednog i početak drugog društvenog sistema. Teme se prelamaju kao i sam život.

Ali budući da se ne može bez povijesnih činjenica, eto u ovoj retrospektivi, mali izrezak iz opusa Manakijevih na samom početku. To su kratki filmski zapisi o davno minulu vremenu, filmski zapisi koji upućuju na izniman dokumentaristički sens koji su posjedovali Janaki i Milton Manaki.

Makedonska dokumentaristička škola, kako su je imenovali filmski kritičari bivše Jugoslavije, imala je blistajući uzlet šezdesetih, sedamdesetih i osamdesetih godina, ali i danas tijek te dokumentaristike provocira i mlađe autore.

Dae Stoleta Popova balada je o skitničkom životu Roma i predstavlja sam vrh autorove konzistentnosti u njegovanju dokumentarističkog autorskog stila, koji je bujao tretirajući raznolikost moralnih i tematskih preokupacija. Blagoja Risteski-Platnar poznati je makedonski književnik i dramaturg. Početkom novog milenija upustio se u avanturu filma i stvorio veoma zapaženu dokumentarnu seriju Crna, ali divna i dokumentarni film Pseća pjena. Platnar, čovjek cijeli život posvećen prirodi, postavlja pitanje: Tko je veća zvijer – čovjek ili psi obučeni da ubiju? Njegov je autorski odgovor – krik! Mladi autor Igor Ivanov, u početku privukao je pozornost video-klip estetikom, da bi se u svom kratkome igranom filmu Bube priklonio klasičnim obrascima narativnoga filma. Darko Marković poznati je karikaturist i autor obimna opusa animiranih filmova. Ruka predstavlja na određeni način sintezu svega onoga što je autor radio na planu karikaturalno-satirične animacije s određenom metaforičkom refleksijom.

U igranome filmu Kao loš san dolazi do izražaja redateljev poseban senzibilitet (i osobita likovna izražajnost u formiranju filmske priče, gdje je Antonio Mitričevski nezanemariv znalac) u komplot s razbijenom dramaturgijom dramskog autora Dejana Dukovskog, pa tako u stereotipima balkanskih karaktera dobivamo žestoku ratnu agoniju socijalne i moralne degradacije ljudskih bića. Milčo Mančevski je svojim prvijencem Prije kiše privukao pozornost svjetske javnosti. I postao – ambasador Makedonije u pravo vrijeme i na pravom mjestu. Miksajući fikciju i realnost autor iznimno povezuje u jedinstvenu nit posljednja ratovanja na našem tlu i veoma diskretno (ali jasno) uklapa u svoju priču nijemo svjedočenje Zapada. Treći cjelovečernji film Stoleta Popova Tetoviranje možemo tretirati, povijesno, kao međaš između umirućeg i dolazećeg društvenog sustava. Zatvor postaje metafora samog društva. Da bi uspješnije prikazao moralnu, religioznu i egzistencijalnu dezintegraciju društva, autor je filmskim jezikom napustio konvencije tradicionalističke naracije i primijenio moderna (ali i rizična rješenja). Ali to je publika osebujno prihvatila. Branko Gapo pripada, danas već, najstarijoj generaciji filmskih autora, autor je s najbogatijim filmskim opusom igranih filmova. Vrijeme, vode saga je o ljudima raznih režima i vremena. Pričajući o sukobu dva sela oko vode i izvora, Gapo izvlači zanimljive slojevite niti socijalnog, povijesnog, duhovnog i političkog miljea. Film Iluzija mladog autora Svetozara Ristevskog urbani je film koji se sučeljava sa suvremenim (tranzicijskim) socijalnim problemima gdje mentalitet sredine utječe na dezintegraciju obitelji i obiteljskih vrednota. U tom vrtlogu stradaju mladi. To je film koji je široko otvorio vrata suvremenim temama našeg tranzicijskog preživljavanja. (Ilindenka Petruševa)