Kada se ugase svjetla u dvorani i zraka svjetlosti iz kabine ispiše na ekranu FAS - Filmski autorski studio prikazuje, sudjelovat ćete u čudesnu događanju - gledanju filmova snimljenih prije točno 40 godina. Došli ste iz znatiželje, iz ljubavi prema filmu, ali mnogi su i u prolazu pa je slučaj htio da se prvi film proizveden u FAS-u 1967. zvao Ljudi u prolazu / Lordan Zafranović/. Bio je to jedan od tri filma snimljena te godine da bi već 1968. proizveli deset. Bili smo mladi, poletni i „poletni“, znatiželjni i tvrdoglavi, bile su nas pune novine i televizija, kasa nam je uvijek bila malone pa prazna, ali smo držali zajedno „ od ideje do premijere“.U prolazu pokraj našeg studija znao je profesor Rudi Sremec proviriti na moja otvorena vrata i pitati: „Kruno, što ima novo u FAS-u danas još nisam pročitao novine?“



FAS je formiran inicijativom članova Kino klubova Zagreb i Split pa je u okviru tadašnjeg Kino saveza Hrvatske, danas Hrvatski filmski savez, tako i pokrenuta proizvodnja filmova. Vrlo brzo se formirao koncept nove proizvodnje - novi organizacijski oblici, kooperativnost u svim fazama proizvodnje, traženje novoga identiteta, neovisnost o profesionalnoj proizvodnji, otvorenost prema svim autorima koji prihvaćaju ta načela. Kada je donesena i službena odluka o pokretanju proizvodnje trebalo je djetetu dati ime pa je na prijedlog tadašnjeg predsjednika Kino saveza Hrvatske Vladimira Škarice prihvaćen naziv Filmski autorski studio- FAS. I to ime je trebalo obznaniti da želimo biti drugačiji, tada su gotovo svi producenti imali geografska imena.

Da odmah nabrojim u to vrijeme nova filmska imena, a koja su u FAS-u počela i izdržala do stečaja 1973. godine: Lordan Zafranović,Vladimir Petek, Ranko Kursar, Ivan Martinac, Petar Krelja, Milivoj Puhlovski, Zoran Tadić, Ante Peterlić, Rajko Grlić, Miroslav Mikuljan, Tomislav Radić, Ljiljana Jojić i Milica Borojević, prve žene redatelji u hrvatskoj kinematografiji, te autori iz Ljubljane Karpo Godina, Rudolf Franček, Rajko Ranfl i Vasko Pregelj. Priključili su im se i profesionalni autori: Branko Bauer, Branko Majer, Zlatko Sudović, Mate Relja, Dušan Vukotić, Fadil Hadžić, Ivo Škrabalo i Zvonimir Berković. Treba spomenuti i Alfija Kabilja i Arsena Dedića koji su tada prvi put pisali note za film.

Ta impresivna grupa filmskih zaljubljenika brzo je postala prevelika za Kino savez Hrvatske koji u okviru redovne djelatnosti nije mogao svladati posao produkcije te je 31. prosinca 1967. FAS registriran kao samostalna tvrtka sa svim pravima i obavezama kao i ostali hrvatski producenti.

Ambicije društva nisu bile samo proizvodnja novoga filma nego i pokušaj mijenjanja stanja u kinematografiji pa konačno i u društvenom odnosu prema filmu. FAS je odmah na početku osnovao i redakciju novog filmskog časopisa koji je dobio ime Septima a koji na žalost nije zaživio zbog problema financiranja.

Budući da su nam se u to vrijeme redovne tjedne Filmske novosti popele na vrh glave, a zbog njih je publika pijuckala kavu u foajeu kina i čekala početak filma pa tako nije ni pogledala naše kratke filmove koji su igrali odmah poslije žurnala, na prijedlog Zorana Tadića pokrenuli smo novi tjedni žurnal kojemu je ime dao Zoran - Danica filmska. Samo ime bilo je i koncept .Trebao je to biti tjedni izvještaj o događanjima u Hrvatskoj s posve novim konceptom u kojem ne bi našli mjesta svenazočni političari. Naravno da su šanse bile nikakve jer je druga strana bila prejaka za grupu idealista i entuzijasta. Ali mi smo pokušali.

Tada smo se preselili u prostorije Kino kluba Zagreb na Trgu žrtava fašizma gdje smo ostali do kraja.

Kao direktor Studija nakon preseljenja prvo sam skinuo vrata s moje sobe da komunikacija bude otvorena i slobodna, fasovska, bez najava i „možete li me primiti“.

Odmah smo, bez pregovora, krenuli i u Europu. Peterlićev Slučajni život u nazočnosti autora prikazan je u Francuskoj kinoteci, Karpov Picnic v nedeljo u Krakowu, ali bez autora jer su do Beča potrošili dnevnice, Zafranovićeva Nedjelja u Mannheimu gdje smo od nagrade planirali kupiti auto, ali su nas Česi zaribali pa smo se vratili u drugom razredu Orient expressa, i tako dalje.

Filmovi FAS-a bez obzira na relativno malu produkciju bili su na tadašnjem Festivalu dokumentarnog filma u Beogradu svake godine hitovi, jedni zbog neobičnosti za tadašnju programsku orijentaciju, drugi zbog delikatnih ideja nepoćudnih za tadašnje dušobrižnike partije.

To su bile godine društvenih turbulencija i za FAS-ovce prilika da pokušaju nešto od toga i »zapisati« Poznat je slučaj snimanje studentskog štrajka u režiji Zorana Tadića i Branka Ivande. Dečki su za cijelo vrijeme snimanja imali «zaštitare» za petama da bi na kraju cjelokupan materijal bio zaplijenjen i bunkeriran punih 20 godina. Istom 1999. je Nenad Puhovski uspio dobiti taj materijal i Branko Ivanda je montirao jednosatni film Poezija i revolucija.

Još jedan projekt izazvao je posebnu pažnju javnosti. Bio je to projekt scenarista Zorislava Ugljena i redatelja Branka Bauera Atentat na Stjepana Radića. Jasno je da smo morali otići na konzultacije u «kockicu». Tadašnji šef partije dao nam je za konzultanta Ivicu Račana, tada zadužena za kulturu, koji je pročitao scenarij i podržao ga u potpunosti ne tražeći nikakve dopune niti izmjene. Mogli smo krenuti ali desilo se »proljeće« i naš je projekt zamrznut. Tada su još došli filmovi o tisućugodišnjici Sv. Vlaha pa Beatifikacija blaženog Nikole Tavelića, prvi film u produkciji Kršćanske sadašnjosti, i čaša se prelila.
Pet igranih i četrdesetak kratkih filmova donosili su premalo prihoda da bi se mogla proizvodnja financirati, a tadašnji Fond za unapređivanje kinematografije dijelio je lovu ne samo prema kvaliteti scenarija nego i prema statusu producenta, tako smo za dokumentarce dobivali manje od pola sredstava koje je dobivao npr. Zagreb film, pa je FAS uskoro blago u gospodinu preminuo.

Nedovršene filmove Slovenaca preuzela je Viba film u Ljubljani, a zagrebačke Zagreb film.

Ne mogu reći da nismo imali podršku javnosti i medija dok je to bilo u onoj društvenoj situaciji moguće. Film Tomislava Radića Živa istina nije primljen u konkurenciju pulskog festivala. Ali filmski radnici i novinari bili su oduševljeni tim filmom pa smo Dušan Makavejev i ja okrenuli nekoliko festivalskih plakata i na njima skupljali potpise protesta. I upalilo je. Predsjednik žirija te godine Stipe Šuvar, sazvao je novu sjednicu žirija ispravio grešku tako da je Božidarka Frajt dobila Zlatnu arenu za glavnu žensku ulogu i tim postala jedina glumica, skupa s filmom, koja je u povijesti pulskog festivala dobila nagradu za film izvan službene konkurencije. Konferencija za štampu, kako se to tada zvalo, ovacijama je pozdravila tu gestu žirija. Tako smo se borili za naše ideje i djela.

U ovom nizu projekcija vidjet ćete dio naše produkcije i vjerujem da vas nećemo razočarati. Vrijedilo je truda i odricanja.

I dok gledate filmove ja ću uz litru i vodu na vrtnoj terasi lutati po sjećanjima i uspomenama na uzbudljivo vrijeme i divne ljude koji su skupa sa mnom pokušali nešto mijenjati i u tom uspijevali koliko su prilike dopuštale. Zahvalan sam im za najljepši dio života u mojih trifrtalj stoljeća.

Hvala Vam na strpljenju i želji da pogledate naše filmove. (Kruno Hajdler, direktor FAS-a)