Mladi hrvatski film, iako bez tematsko-stilskog jedinstva, donio je neke estetske novine u hrvatski film, što se prvenstveno odnosi na utjecaje postmodernizma
Želeći objasniti omalovažavajući stav koji su hrvatski filmski kritičari i gledatelji imali o hrvatskom filmu devedesetih prošloga stoljeća, kritičar Jurica Pavičić ustvrdio je da nije problem hrvatskog filma što nema dobrih, već što ima puno loših filmova. Slažem se, ali mislim da razlog nije samo u velikoj količini loših, već i u maloj količini dobrih filmova koji su se u tom desetljeću u Hrvatskoj snimili. No, iako ih je bilo malo, kad ih počnem nabrajati, skupi se pristojna hrpica solidnih do vrlo dobrih filmova. Većina njih pripada tzv. mladom hrvatskom filmu. Ta sintagma, koju je prvi objasnio i uveo u službeno nazivlje Ivo Škrabalo, označava niz mladih redatelja koji su se pojavili devedesetih. No, mladi redatelji stalno se pojavljuju, pa zašto je baš devedesetih isplivao taj termin? Jedan od razloga iznenadni je prekid rada starije generacije, koja se devedesetih javila tek tu i tamo kojim filmom. Taj prekid, s obzirom na radikalnu promjenu državnog, ideološkog, kulturnog, mentalitetnog pa onda i kinematografskog sistema te ratno stanje devedesetih, zapravo nije bio iznenadan, ali je njegov intenzitet bio neočekivan. Osim toga, u novom poretku mladi redatelji lakše su dobili šansu, nego što su je dobivali u bivšoj državi u kojoj su etablirani redatelji čvrsto držali svoje položaje. Zbog toga je više nego ikada bila osjetna smjena generacija, odnosno, dolazak mladih snaga.
Drugi razlog ticao se kvalitete filmova, odnosno nade u njihovu kvalitetu. Naime, devedesete donijele su značajno smanjivanje kvalitete hrvatskog filma. Filmova se snimalo malo i često su bili loši ili prosječni. Snimali su ih redatelji koje se zbog godina i određena iskustva ne bi moglo proglasiti mladima, a uglavnom se nisu pretjerano iskazali ni veterani koji su uspjeli nastaviti svoj posao. Ti filmovi često su bili napadani zbog ideologijskih poruka. Nade se polagalo u sasvim mladu generaciju, čiji su pripadnici doista napravili nekoliko dobrih igranih i dokumentarnih ostvarenja, koja možete pogledati u ovom ciklusu. (uz autore ovog ciklusa kao tadašnje nade hrvatskog filma treba spomenuti Zrinka Ogrestu i Snježanu Tribuson, koji su počeli raditi krajem osamdesetih, pa se nisu službeno uklapali u mladi hrvatski film).
Mladi hrvatski film, iako bez tematsko-stilskog jedinstva, donio je neke estetske novine u hrvatski film, što se prvenstveno odnosi na utjecaje postmodernizma u filmovima nekih autora (citatnost, ironija, stilska zaigranost i koketiranje s kičom u filmovima Hrvoja Hribara, Lukasa Nole, Gorana Dukića, ali i Snježane Tribuson).
Nitko ipak nije napravio sjajan film (po mom mišljenju, najviše su se tome od igranih filmova približili Vidimo se Ivana Salaja, Kako je počeo rat na mom otoku Vinka Brešana te Mirta uči statistiku Gorana Dukića), pa se tu generaciju zvalo tek generacijom koja obećava. Jesu li ispunili obećanje? S obzirom da su prvo desetljeće novog tisućljeća nazvali dobom preporoda, obnove, renesanse hrvatskog filma i da su najveću ulogu, uz Arsena Ostojića, Zrinka Ogrestu i Tomislava Radića, u tom dobrom razdoblju hrvatskog filma imali mladohrvatski filmaši (Ognjen Sviličić, Dalibor Matanić, Vinko Brešan, Hrvoje Hribar, Lukas Nola), mislim da nisu razočarali. (Juraj Kukoč, izbornik ciklusa)
