Ivo Škrabalo: Nije više lako utvrditi kada se zapravo pojavila sintagma mladi hrvatski film i tko ju je prvi upotrijebio
Zna se, ipak, vrlo dobro na koga se ona odnosi. Riječ je o elementu optimizma koji se javio u teško vrijeme konfuzije, izazvane ratom, kad se činilo da je u novim okolnostima hrvatski film osuđen na umiranje. Dosadašnji sustav sizovskog, odnosno, paradržavnog financiranja filmske proizvodnje prestao je funkcionirati, a uslijed toga renomirani filmski stvaraoci našli su se u zrakopraznu prostoru, destimulirani da se upuštaju u nove stvaralačke pothvate. Bilo je to početkom devedesetih, nakon što je Hrvatska raskinula sve državnopravne i ideologijske veze s Jugoslavijom, a bila je prisiljena i na oružanu obranu opstojnosti. Tada se, srećom, pokazalo da je zagrebačka Akademija dramskih umjetnosti rasadište školovanih talenata, koji su prihvatili povijesni izazov.
U brojnim filmskim ostvarenjima, kratkim i dugim, koja čine korpus dijela mladog hrvatskog filma, pojavljuje se nova i vrlo brojna, mlada, školovana i darovita generacija redatelja, snimatelja, montažera i glumaca, sve redom bivših ili trenutnih studenata Filmskog odjela zagrebačke Akademije dramske umjetnosti. Bez njih ne bi bilo stvaralačke i generacijske obnove hrvatskog filma, potvrđene do sada brojnim djelima, čiji autori, doduše, više obećavaju, nego što su ostvarili definitivne i neporecive estetske vrijednosti.
Već u prvome od kratkih akademskih filmova, koji je najavio dolazak novog darovitog naraštaja hrvatskih filmaša, Mirta uči statistiku (1991.) redatelja Gorana Dukića i snimatelja Darka Šuvaka (obojica su kasnije otišla u Ameriku) zainteresirani nisu samo uočili nov senzibilitet i smisao za ironijski odmak od konvencionalnog pogleda na svakodnevlje odnosa među generacijama, nego su uočili i neka svježa glumačka lica, koja su se zvala Nataša Dorčić, Sven Medvešek, Barbara Živković. Kasnije, u novim kratkim i dugim filmovima drugih autora ovog kruga, njima se pridružila čitava plejada novih glumaca i glumica...
(Mladi hrvatski film, Hrvatski filmski ljetopis, br. 17. 1999, Zagreb).
Hrvoje Turković: „obnova“ cjelovečernjeg igranog filma
...Pojačane nade u obnovu učinile su javnost - osobito onu kritičarsku - osjetljivom za pojavu mlađih ljudi pa je odmah, već na prvim Danima hrvatskog filma, primijećeno da iz Akademije dramske umjetnosti dolaze mlađi stvaratelji s dobrim kratkim filmovima urađenim tematski i stilski svježe, vrlo kompetentno. Uočeni su bili primjerice kratki igrani filmovi ili tv drame Gorana Dukića, Hrvoja Hribara, Dejana Jovovića, pa pokojne Jelene Rajković, Vlatke Vorkapić, Dražena Žarkovića, duhoviti dokumentarci Vinka Brešana, Jasne Zastavniković, Vlatke Vorkapić...
Počelo se odmah govoriti o „mladom hrvatskom filmu“. No, vrlo brzo očekivanja su posustala. Nije se činilo da su mladima zajamčeni igrani filmovi, dojam velikog i obećavajućeg broja mladih na uzastopnim Danima hrvatskog filma (gdje se prikazuju kratki igrani i dokumentarni filmovi) kao da nije dobivao potvrdu na pulskom festivalu cjelovečernjeg igranog filma.
Činilo se da od te „generacije“ neće biti osobita preporoda - neki su zaglavili u tv programu, neki otišli u inozemstvo okušati sreću, drugi se muče s guranjem projekata kroz tradicionalno veliku konkurenciju i sve kobniju nestašicu novaca, a svi se bore s teškoćama dnevna preživljavanja radeći mnoge „sporedne“ poslove, tj. one koji im nisu u središtu stvaralačkog zanimanja.
Ipak, kad se sada po navršenu desetljeću pogleda unatrag na njega, doista se čini da je došlo do generacijske „obnove“ na cjelovečernjem igranom filmu, pa ma koliko se nju ne osjećalo osobito „preporodnom“...(Hrvatski film s kraja tisućljeća, Hollywood, br. 51, siječanj, 2000, Zagreb)
