Književnost je u poljskome društvu, često podijeljenom ne samo staleški i svjetonazorno unutar sebe, već i državnim granicama između tri dominantna susjeda - Rusije, Njemačke i Austro-ugarske - od samih početaka imala ulogu čuvara jezika i nacionalnoga identiteta. Usto, klasična je književnost za komunističkoga totalitarizma ponekad omogućavala spretno zaobilaženje cenzure



Kada se suočite s dvije novinske kartice prostora i sa šest važnih filmova velikih redatelja, neizbježno upadnete u zamku sintetiziranja. A jedino zajedničko filmovima ovoga, još jednoga doista reprezentativnog ciklusa poljske klasike koji nam nudi HFS, zemlja je podrijetla, nastanak u godinama poslije II. svjetskoga rata i književnost koja ih je nadahnula.

Poljska je kinematografija, kao malo koja u svijetu, od samih početaka usko povezana s nacionalnom književnošću. Već 1911. Antoni Bednarczyk snima film po romanu Uoči proljeća najvećeg prozaika poljske moderne Stefana Żeromskog (isto će djelo biti ekranizirano i 1933. i 1975.). I scenaristi u razdoblju nijemoga filma također često pribjegavaju književnim predlošcima Adama Mickiewicza, Wladyslawa Reymonta i već spomenutoga Żeromskog, a i prvi zvučni film, 1930. godine, redatelj Bolesław Newolin snima po romanu žestoke protivnice malograđanštine Gabriele Zapolske Krepost gospođe Dulske.

I poslije Drugoga svjetskog rata, a osobito u zlatnim pedesetima koje su «poljsku školu» pretvorile u svjetski fenomen, poljski su redatelji za literarnim predlošcima posezali rado i često. Razlozi su jednostavni. Književnost je u poljskome društvu, često podijeljenom ne samo staleški i svjetonazorno unutar sebe, već i državnim granicama između tri dominantna susjeda - Rusije, Njemačke i Austro-ugarske - od samih početaka imala ulogu čuvara jezika i nacionalnoga identiteta. Usto, klasična je književnost za komunističkoga totalitarizma ponekad omogućavala spretno zaobilaženje cenzure, dok je recentna produkcija već svojom pojavom u javnosti precizno otkrivala razmjere tekućih političkih zatopljenja i zahlađenja. Književnosti su se poljski filmaši, uostalom kao i njihovi kolege širom svijeta, laćali i na crti podudaranja osobnih afiniteta i stvaralačkih poetika. Napokon, riječ je o velikoj literaturi, relevantnoj i u svjetskim razmjerima.

Nostalgična priča o odrastanju, kojom se 1955. godine Czesław Miłosz (1911-2004) vratio u prostore djetinjstva u rodnoj Litvi, Dolina rijeke Isse, bila je logičan odabir njegova desetak godina mlađeg zemljaka, kolege pisca, ali i sjajnoga filmaša Tadeusza Konwickog (1926). Uz zajedničko intimno iskustvo izgubljenoga zavičaja, dvojicu autora početkom osamdesetih spaja i politička bliskost. Nobelova nagrada za književnost koju 1980. prima emigrant Miłosz, istodobno je i nagrada poljskim «unutarnjim emigrantima» - među kojima istaknuto mjesto moralnoga autoriteta zauzima i Konwicki - koji sa zastavama «Solidarnośći» koračaju ususret tenkovima generala Jaruzelskog.

Ratno stanje je zaustavilo distribuciju i možda ponajboljega filma Jerzyja Zaorskog (1947) Majka Kraljeva. Snimljen 1982., publici Berlinskoga festivala smio se predstaviti tek pet godina kasnije. Logičan redateljev odabir u godinama velikoga previranja, neveliki roman Kazimierza Brandysa (1916-2000) napisan je 1957., u vrijeme poststaljinističkoga «zatopljenja», ali i prvih većih radničkih štrajkova, a govori o majci i četiri sina obitelji Kralj koji se od angažiranih graditelja pravednijega svijeta pretvaraju u žrtve bezdušna staljinizma. Sudbinu junaka nekoliko godina kasnije će simbolički podijeliti i sam pisac, istupivši još 1966. godine, iste kada i Konwicki, iz redova poljskih komunista.

U isto je doba, 1956. godine, Marek Hlaska (1934-1969), osebujni buntovnik koji je imao veliki utjecaj na naraštaj šezdesetih u mnogim zemljama, pa i u nas, napisao dulju pripovijetku Osmi dan u tjednu. Ekranizaciju Aleksandera Forda (1908-1980), snimljenu dvije godine kasnije, cenzura nije propustila pa su ju Poljaci vidjeli tek poslije demokratskih promjena. Hlaskovi mladi pobunjenici protiv društvenih normi, «žrtve vlastita heroizma» (Zdravko Malić), pokazali su se pogibeljnima, uostalom kao i njihov autor, ne samo za sebe same, već i za režim pa je film doživio sudbinu Fordova dokumentarca o poljskome antisemitizmu Djeca se moraju smijati iz 1936. te bio trajno zabranjen.

Ni Andrzej Wajda (1926) nije nikada bio po volji poljskim cenzorima, ali njegova slavna filmska prilagodba i danas kontroverznoga romana Jerzyja Andrzejewskog (1909-1983) Pepeo i dijamanti, snimljena također 1958., nije razljutila samo komunističku vlast, nego i njezinu mnogobrojnu oporbu. Pisac dojmljive priče, koja se odigrava u pet svibanjskih dana 1945. godine kada je u Europi II. svjetski rat već okončan, a u Poljskoj se nastavlja bratoubilačkim obračunom dojučerašnjih antifašističkih suboraca, pripadnika prozapadne Domovinske i prosovjetske Narodne armije, optužen je za sklonost komunistima što nije bio mali grijeh. Wajda je stvorivši filmsko remek-djelo uspio izbjeći zamke socrealizma, a njegov je glavni junak Maciek, koji gubi život izvršavajući zapovijed da ubije komunističkoga sekretara Szczuku, u veličanstvenoj izvedbi karizmatičnoga Zbigniewa Cybulskog, poljskoga Jamesa Deana poginula pod kotačima brzovlaka, doživio golemu popularnost. U Hrvatskoj također.

Obećana zemlja, drugi ponuđeni Wajdin film, ekranizacija naturalističkoga romana rijeke nobelovca Władysława Reymonta (1867-1925) o krvavoj pozadini industrijalizacije s prijelaza XIX. u XX. stoljeće u poljsko-židovsko-njemačkom amalgamu tekstilnoga središta Łódźa, snimljen polovinom sedamdesetih čiji se početak pamti kao la belle epoque realsocijalizma, nije izazvao prijepore već je pozdravljen kao autorov uvjerljivi povratak iz stvaralačke krize.
I napokon, Quo Vadis, povijesni roman Henryka Sienkiewicza (1846-1916) iz 1896., poslužio je kao predložak zadnjemu filmu Jerzyja Kawalerowicza (1922-2007), snimljenom 2001. godine. Za razliku od pisca, koji je sagom o progonu kršćana u Neronovu Rimu 1905. osvojio Nobela, redatelj ovim djelom svome značajnom opusu nije dodao ništa osim naslova najskupljega filma u povijesti poljske kinematografije. Njegova Majka Ivana Anđeoska, za koju je scenarij majstorski napisao Konwicki po prozi Jarosława Iwaszkiewicza, ostala je u povijesti ubilježena ne samo kao kandidat za Oscara, nego i možda ponajbolja prilagodba književnosti u poljskoj kinematografiji. (Mladen Martić)