Ciklus od šest filmova posvećenih ekranizacijama književnih djela nije proizvoljan; tek što su se s početka prošlog stoljeća bili naslutili određeni umjetnički potencijali u novog medija, poljski autori su se odmah priklonili proznim ostvarenjima, poglavito onima Stefana Žeromskog i Henryka Sienkiewicza
Budući da poljskih filmova već desetljećima nema na našem kino-programu, počela je blijedjeti i povijesna činjenica da je poljski film, kudikamo više nego neke razglašenije svjetske kinematografije, imao još itekako bogatu filmsku tradiciju, koja je, uz primarnost proizvodnje, bila moćna i u domeni komplementarnosti. No, tu njezinu s pravom izborenu prepoznatljivost ne čine samo svjetski razglašena imena (Aleksander Ford, Andrzej Wajda, Jerzy Kawalerowicz, Andrzej Munk, Roman Polanski, Jerzy Skolimowski, Krzysztof Zanussi, Krzysztof Kieslowski), već i pregršti manje zvučnih, ali za Poljake ne manje važnih imena (Ryszard Ordynski, Jozéf Lejtes, Wojciech Jerzy Has, Kazimierz Kutz, Jerzy Passendorfer, Tadeusz Konwicki, Jerzy Antczak, Tadeusz Lomnicki, Wanda Jakubowska, Agnieszka Holland, ali i Janusz Zaorski čiji se film Majka Kraljeva nalazi na programu kina Tuškanac).
Dakako, poznato je da ta kinematografija posjeduje i jaku dokumentaristiku (pedesetih je utrla put poljskom „crnom filmu“), a o svjetski poznatim autorima animiranih filmova da i ne govorimo (Walerian Borowczyk, Jan Lenica, Miroslaw Kijowicz, Karel Zeman, Jerzy Kucia...). Mnogi drže Boleslava Matuszewskog utemeljiteljem filmologije kao teorijske discipline. Glumica Apolonia Chalupiec bila je, pod imenom Pola Negri, stekla status vampa; ikonu pak poljskog filma, tragično preminula darovita glumca Zbigniewa Cybuloskog, mnogi u svijetu držahu Jamesom Deanom istočnoeuropskog filma.
Ciklus od šest filmova posvećenih ekranizacijama književnih djela nije proizvoljan; tek što su se s početka prošlog stoljeća bili naslutili određeni umjetnički potencijali u novog medija, poljski autori su se odmah priklonili proznim ostvarenjima, poglavito onima Stefana Žeromskog i Henryka Sienkiewicza. Dvojica velikana poljskog filma, Aleksander Ford i Andrzej Wajda, upravo su plodnom suradnjom s piscima iz pedesetih bili potkopali toj kulturi nametnutu socrealističku matricu. Omnipotentni i u više razdoblja angažirano nazočni Ford filmom Petorica iz ulice Barske (1954), bio je smionim tretmanom delinkventske populacije inaugurirao kritički (crni) pristup stvarnosti obilježenoj teškim ideološkim i socijalnim prijeporima; ostajući na tom tragu, još je kritički izravniji filmom Osmi dan u tjednu (1958) snimljenom prema jednoj noveli buntovnoga mladca Mareka Hlaska (tada cijenjena i u nas); odmah zabranjen, taj će film ugledati svjetlo dana tek nekoliko desetljeća kasnije. Podjednako se zdušno bio prihvatio razaranja nametnute rigidne retorike i mladi Andrzej Wajda, osobito trilogijom iz pedesetih. Čine je: Pokoljenje (nekonvencionalni prikaz sazrijevanja mladića u ratnim uvjetima), Kanal (sugestivna evokacija varšavskog ustanka iz 1944.) i Pepeo i dijamanti (1958) koji - tretirajući po sudbinu zemlje presudni sukob između ideološki suprotstavljenih poljskih antifašista, potkraj Drugoga svjetskoga rata - zapravo daruje kinematografiji kritički potentno i potresno djelo sugestivne vizualnosti. Film je realiziran prema romanu (i scenariju) Jerzyja Andrzejewskog.
Wajda je i u kasnim sedamdesetima prošlog stoljeća filmom Obećana zemlja (1975), realiziranom prema romanu rijeci nobelovca Wladyslawa Reymonta, zadržao prepoznatljiv polemički diskurs.
Poljski se film istakao i u povijesnim spektaklima nastalim prema literarnim predlošcima (Križari, Faraon, Mali vitez...); tog se žanra, poslije autorski obojenih filmova (Pravi kraj rata, Noćni vlak, Majka Ivana Anđeoska), bio prihvatio i Jerzy Kawalerowicz: njegov je160 minuta dugi Quo vadis (2001) ponajprije poznat kao najskuplji film u dugoj povijesti poljske kinematografije.
I naposljetku, bit će zanimljivo vidjeti je li Tadeusz Konwicki uspio pokrupnije monumentalno djelo Dolina Isse (1982) nobelovca Czeslawa Milosza (poznatiji po Zarobljenu umu) adekvatno prispodobiti zakonitostima ekrana. (Petar Krelja)