Vjerujemo da se prostor Mediterana najbolje može artikulirati upravo filmom. Pri tome je posve nebitno hoćemo li taj praznik tretirati poput filmskog festivala, ciklusa ili revije. Bitno je da naše male filmske Mediteranske igre slave kulturnu vitalnost i raznolikost mora kojem i sami pripadamo



Dok na istočnom riječkom izlazu traju preduge pripreme za otvaranje prvoga gradskog multipleksa, a na onom zapadnome se grade bazeni za neke druge Mediteranske igre, negdje između dogodit će nam se po drugi put mali praznik pokretnih slika s mediteranskih obala. Vjerujemo, naime, da se prostor Mediterana najbolje može artikulirati upravo filmom. Mnogo bolje od bilo koje druge umjetničke forme, pa i sporta kojeg toliko favoriziramo. Pri tome je posve nebitno hoćemo li taj praznik tretirati poput filmskog festivala, ciklusa ili revije. Bitno je da naše male filmske Mediteranske igre slave kulturnu vitalnost i raznolikost mora kojem i sami pripadamo.



Ograničeni budžet natjerao nas je da se u odabiru filmova ne ponašamo megalomanski poput izbornika drugih sličnih priredbi. Zato smo odabrali ono što smatramo najintrigantnijim. Možda kinematografsko područje kojim se bavimo nije uvijek najvedrije. Barem ne onako kako ga pokazuju razglednice s ljetovanja. Ali zato nas tjera na razmišljanje, poput filma A Perfect Day Joane Hadjithomas i Khalila Joreiga, koji promatra Libanon kao državu potisnutih sjećanja, kojoj je ukinuta mogućnost da prebroji mrtve pa se vidljivost tretira kao vremenska isprekidanost. A budući da živimo u eri klimatskih promjena, tako se one na neki način reflektiraju i na odabir filmova, čak i kad se ponekad udaljujemo od mora. Tako se naziv Ceylanovih Klima referira na vizualnu metamorfozu koja se događa unutar samog filma; jer njegova priča započinje ljeti na turskoj obali, a završava zimi u turskoj zabiti.



Na isti način, La Californie Francuza Jacquesa Fieschia ambijentiran je u deglamuriziranom Cannesu zimi, uljuljanu u letargiju otmjena kupališta. S druge strane, Rabah Ameur-Zaïmeche možda je 'najmediteranskiji' od svih. Njegov film Bled Number One priča o tijelima, nasilju integralističkog društva i, što je najizrazitije, mitološkom pulsiranju Mediterana. Jer, Mediteran kakav nam se ukazuje na festivalskim ekranima senzualna je fuzija tijela i prostora, krajolika i atmosferskih fenomena, bez obzira je li riječ o Ceylanovoj snježnoj mećavi ili Babajinu senzualnu ribarenju. Možda je Babajin Cres ujedno i najbliža točka do koje dopire filmsko oko ovogodišnjih Igara. No, njihovo sunce i njihov duh bili su i ostali poput one Rabahove narančaste kape od koje se autor gotovo nikad ne odvaja. Ni ispred ni iza kamere.
(Dragan Rubeša, izbornik filmskog programa Mediteranske igre)