Zbilo se to 1950. godine. Tada dvadesetčetvorogodišnji egipatski sineast Youssef Chahine pojavio se nenajavljen na venecijanskoj Mostri s dvije role svoga drugog filma Le fils du Nil, pa ga je festivalski selektor ugurao u nezahvalnu jutarnju programsku satnicu. Uoči projekcije, Chahine je sjeo na terasu obližnjega kafića i promatrao glavnu festivalsku dvoranu za 2000 gledatelja. Na ulazu uspio je nabrojati sedmoro ljudi, od kojih su trojica bili Egipćani. Ali ubrzo se dogodilo čudo. Snažno nevrijeme rastjeralo je dokone turiste s Lida koji su u panici navalili u dvoranu odjeveni u kupaće gaćice. Dvorana je ubrzo bila ispunjena.
Nakon četrdeset sedam godina, Cannes se konačno odužio Chahineu na najljepši mogući način, dodijelivši mu Zlatnu palmu za životno djelo. Canneski Grand Theatre Lumiere također je bio pun, samo što su kupaće gaćice zamijenili smokinzi.
Kao neizostavna karika 'egzotične' kinematografije koja poput indijske počiva na jakoj industriji populističkih hitova, Chahine nikad nije prestao tretirati film kao zabavu, počevši još od Pustinjskog šejtana (1954) u kojem nas upoznaje s tada posve anonimnim i veoma mladim Omarom Sharifom. Ali samo četiri godine kasnije, genijalni Kairski kolodvor, u isti mah senzualan poput njegove prodavačice limunade, mračan i okrutan poput Hitchcocka i campovski poput rock'n'roll numere Chahineove grupe Mike and His Skyrockets, priskrbio mu je status najintrigantnijeg egipatskog filmaša. No, Kolodvor je te godine u Berlinu bio izviždan i kritičari su autora smatrali 'ludim'. A kad je 'ludilo' (čitaj: drugotnost) otišlo predaleko, Chahine se okreće političkoj propagandi i komercijalnoj produkciji i nanovo se vratio u velikom stilu s remek-djelom Zemlja.
Možda je lik karizmatičnog filmaša Yehije koji u drugom dijelu autorove znamenite Aleksandrijske trilogije (šifra: Egipatska priča), puši sto dvadeset cigareta dnevno i okonča u bolnici čekajući da mu ugrade premosnicu, doista autorov alter ego koji preispituje vlastitu prošlost. No, autorovo eklektično ispreplitanje osobnog i političkog stalno se napaja svim mogućim žanrovima, od povijesnog spektakla i westerna, do političkog filma i antiintegralističkoga mjuzikla. Čak i kad njegovo 'ludilo' poprima krajnje bizarne forme, kao u Sudbini (Al massir) u kojoj je ukomponirao aristotelovske doktrine Averroesa u dvosatni kostimirani spektakl, spojivši njegov islamski racionalizam i teorije o dvojakoj istini s plesom i pjevanjem, u kojem će se podjednako naći mjesta i za romantične ljubavi i za neželjene trudnoće i za naočite kalifove sinove i za hirovite ciganske zavodnice. Takvi su Chahineovi energični komadi, transformirani u raskošne himne slobode u kojima odjekuje snažan krik protiv ideološke histerije. 'Misli imaju krila i nitko ne može zaustaviti njihov let', naglašava finalna didaskalija Sudbine. Iskrena i snažna u jednostavnosti, ona je u isti mah i moto na kojem počiva čitav Chahinev opus, toliko 'mediteranski' u pulsirajućoj energiji. Zato nije trebalo puno razmišljati kojem ćemo autoru posvetiti prvu mini retrospektivu u sklopu filmskih 'Mediteranskih igara'. (Dragan Rubeša, izbornik ciklusa)