Tri sjajna filma o posebno složenim i često dramatski teškim i bolnim odnosima između majke i kćeri



U genijalnoj melodrami Douglasa Sirka Imitacija života (1959.), u kojoj je Lana Turner ostvarila ulogu života, prepliću se dva bolna odnosa majki i kćeri: jednu majku, zato što je crne kože, kontinuirano odbacuje vlastita, gotovo sasvim bjeloputa kći, dok druga, opsjednuta karijerom zapostavlja svoje dijete... Sirk, ne samo kao genijalno vješt poznavatelj žanra, već ponajprije kao autor blizak ljudima i njihovim slabostima zna da takvi odnosi nikada do kraja ne mogu biti razriješeni. Odnos majke i kćeri, kao jedan od temeljnih za drame u životu, pa onda i na filmu, u svim se mogućim valerima, od njegova ne-postojanja, do konfliktnosti ili pak uništenja, kada ostanu samo krhotine... proteže od velikih klasika poput Mildred Pierce s Joan Crawford sve do akcionih camp filmova, poput Tarantinova filma Kill Bill ili pak do djela koje nosi impresivna gluma, kao što je npr. Vrijeme nježnosti, u kojoj majku i kćer u nesporazumu, koji razrješava tek smrt, igraju sjajne Shirley MacLaine i Debra Winger ili pak Anna Magnani koja u slijepoj ideji da radi za dobrobit svoje kćeri, a zapravo je muči, u remek djelu Luchina Viscontija Bellissima (1951.) sve do sjajnih aktualnih neovisnih autorskih produkcija...od kojih se posebno izdvaja nedavna Mala Miss Amerike (Little Miss Sunshine, 2006.), u kojoj Toni Colette impresivno igra predivnu i toplu mamu moderne američke disfunkcionalne obitelji. Pedro Almodovar, jedan od najvećih redatelja današnjice, u svojim se filmovima također kontinuirano bavi majčinstvom, iz svoje pomaknute, multirodne perspektive...dovoljno je prisjetiti se njegova hita Vraćam se (Volver, 2006.) koji u središtu ima odnos majke i kćeri.

Zanimljivo je kako je bosanska redateljica Jasmila Žbanić – na ovim prostorima, gdje povijest i ljudske sudbine često određuju očevi i sinovi – sjajno prelomila bosansku ratnu tragediju kroz intimnu priču majke i kćeri. Njezin film Grbavica u kojoj glavnu ulogu igra Mirjana Karanović, veličanstvena glumica i nedvojbeno jedna od najvećih umjetnica s područja bivše Jugoslavije, osvojio je 2006. Zlatnog lava na filmskom festivalu u Berlinu, a potom i niz drugih nagrada, sasvim zasluženo – a imao je i odličnu gledanost u kinima. Samohrana majka Esma (Mirjana Karanović) živi s dvanaestogodišnjom kćeri, Sarom (Luna Mijović) u poslijeratnome Sarajevu. Sara želi ići na školsko putovanje, i Esma započinje raditi kao konobarica u noćnom klubu da bi zaradila potreban novac. Sara se sprijateljuje sa Samirom, čiji je otac također mrtav. Oba su oca navodno umrli kao ratni heroji. Samirova su oca masakrirali četnici kod Žuča kada nije želio napustiti rov koji je branio. Ipak, kada god majka i kćer razgovaraju o toj osjetljivoj temi, Esmini odgovori su neodređeni. Situacija se dodatno komplicira kada škola ponudi besplatno putovanje djeci koja donesu pisanu potvrdu da su potomci ratnog heroja. Esma mora priznati Sari da nema takve potvrde zato jer tijelo njezina oca nikada nije pronađeno, no obećava da će ipak pokušati nabaviti dokument. U međuvremenu zapravo nastoji sakupiti novac za putovanje. Sara se, pak, ne može riješiti osjećaja da nešto nije u redu, a potpuno se šokira kada u školi njezino ime nije pročitano s drugom djecom ratnih heroja. Izbezumljena vraća se kući i očajnički se konfrontira s majkom, zahtijevajući da sazna istinu. Esma se slama i brutalno iznosi bolne činjenice: priznaje djevojčici da je bila silovana u zarobljeničkome logoru, a nakon toga je rodila Saru. Saznavši da joj je otac četnik, Sara se udaljava... Ipak, Žbanić gledateljima daje do znanja da istina ima šanse i da će odnos majke i kćeri krenuti putem oporavka, te da će možda lakše zajednički, u godinama koje dolaze, nadrasti tu traumu. Film se zatvara Sarinim odlaskom na put, koja u zadnji tren ipak odlučuje mahati iz autobusa nesretnoj majci. Život i ljubav ipak će pobijediti ratne užase.

Leptirova krila (Alas de mariposa, 1991.) španjolskog autora Juanma Bajo Ulloa zanimljiva su crna intimistička studija samotna odrastanja djevojčice, koja se osjeća nevoljeno i neželjeno. Film je osvojio prvu nagradu na filmskom festivalu u San Sebastianu, a zatim i tri prestižne nagrade Goya – najvrjednija španjolska filmska priznanja.

Junakinja Leptirovih krila je šestogodišnja Ami, ekstremno osjetljivo dijete koje se najlakše izražava likovno, opsesivno crtajući leptire. Njezina majka Carmen (izvanredna Silvia Munt) živi u opsesiji da mužu rodi sina (Fernando Velverde), što cijelu obitelj povuče prema tragediji. Djevojčica, naravno, želi majčinu potpunu predanost, a otac je tzv. ‘slaba’ obiteljska karika – nije u stanju posložiti odnose, i pružiti djetetu kojeg voli dovoljno ljubavi. Majka doista i rađa sina, što samo izaziva daljnje kotrljanje tragičnih zbivanja – koji kulminiraju kada je djevojčica već odrasla, očito duboko traumatizirana mlada osoba, koja nakon silovanja odlučuje zadržati dijete, i (možda), na pragu novog života koji tek dolazi, započeti odnos s majkom. I premda su Leptirova krila vizualno i glumački dojmljiv film, ipak nose pečat mladog autora koji gotovo da se trudi impregnirati svojeg gledatelja nedostatkom perspektive.

Jesenja sonata (Höstsonaten, 1978.) Ingmara Bergmana majstorski otkriva možda najvrjedniju spoznaju o majkama i kćerima, a to je da se i roditeljska ljubav uči, da pogreške nanose teške boli, i da nema bezuvjetne ljubavi – što je kršenje jednog od najvećih tabua, onog o neupitnoj i savršenoj majčinskoj ljubavi.

U Jesenjoj sonati glavnu ulogu maestralno je odigrala Ingrid Bergman, prije kraja karijere i života, i to je bila jedina prilika u kojoj su se ta dva velikana švedske i svjetske kinematografije našla u istoj priči. Nakon što je godinama zanemarivala djecu, svjetski poznata pijanistkinja Charlotte (Ingrid Bergman) posjećuje svoju kćer Evu (Liv Ullmann) u njezinu domu, gdje ona živi sa suprugom Victorom (Halvar Bjork). Na svoje iznenađenje, Charlotte otkriva da kod Eve živi i njezina druga kćer, Helena (Lena Nyman), koja je mentalno zaostala, i koju je ona ranije smjestila u odgovarajuću instituciju. Tenzija između Eve i Charlotte raste sporo, ali sigurno, sve dok u noćnom razgovoru jedna drugoj ne kažu sve što je ostalo prešućeno godinama. Količina gorčine, mržnje, nesreće i boli je strašna, jer Eva optuži majku za sve životne propuste i nesreće, pa čak i za sestrinu bolest. I premda je, naravno, na prvi pogled Charlotte, doista odgovorna za nesreću svoje djece kao okrutna majka koja je brinula samo za svoju karijeru i svoju umjetnost – razgovor ipak otkriva da Charlotte ima svoju bol, koja ju je odredila kao osobu i majku. Bergman je bio premudar autor da bi demonizirao bilo koga, pa čak i majku (ili roditelje) kojima su u njegovim filmovima posvećeni brojni teški pasaži... za njega, uvijek ostaje bitno pitanje imamo li svi na kraju dovoljno vremena ublažiti boli koje su nam zadali drugi, i koje smo neizbježno sami zadavali, kako bismo mogli krenuti dalje.