Zahvaljujući Mati Kukuljici Hrvatska je u zaštiti filmske građe postala superiorna susjedima. Njegove su zasluge za kinematografiju goleme. Uveo je Hrvatsku kinoteku u FIAF, međunarodnu udrugu filmskih arhiva, ali i u ACE, udrugu europskih kinoteka
Ako je hrvatska kinematografija u nečemu bila superiorna susjedima u regiji tijekom protekla dva desetljeća - čak i u razdoblju “mračnih” devedesetih - bilo je to u zaštiti filmske građe. Dok su nacionalna filmska blaga u Sloveniji i Srbiji vapila za restauracijom i zaštitom, Hrvatska kinoteka pri Hrvatskom državnom arhivu punom je parom obavljala taj posao.
Čovjek kojem ponajviše treba zahvaliti za to tadašnji je pročelnik Hrvatske kinoteke Mato Kukuljica. Rođen 1941. u Dubrovniku, Kukuljica je 1965. diplomirao na zagrebačkom Filozofskom fakultetu i počeo aktivnost u tada agilnom poduzeću Filmoteka 16, specijaliziranom za 16-milimetarski film, gdje 1974. postaje i direktor te intenzivira izdavačku djelatnost. Ipak, njegovo najvažnije poglavlje u karijeri počinje 1979. godine, kada postaje prvi direktor novoosnovane Kinoteke Hrvatske pri Arhivu Hrvatske.
Od beogradske Jugoslavenske kinoteke uspio je dobiti na zapaljivoj vrpci kratke filmove Oktavijana Miletića, najvažnijeg hrvatskog filmskog autora prije Drugoga svjetskog rata, te filmove legendarne Škole narodnog zdravlja Andrija Štampar - da tada nije pokrenuo proces njihova prebacivanja na nezapaljivu vrpcu i restauracije, danas ih zasigurno ne bismo mogli gledati. Tijekom osamdesetih Kukuljica je ostao u sjećanju i kao vrlo spretan tajnik RSIZ-a kulture i SIZ-a kinematografije (kratica označava samoupravnu interesnu zajednicu, tadašnji model samofinanciranja ne samo filma, nego i cjelokupne kulture i prosvjete), koji je kontrolirao i filmsku produkciju i situaciju u kino-mreži.
Kada bi kino u Šibeniku dospjelo u nevolje, SIZ je ulijetao poput vatrogasca. Kamo sreće da nam je danas takav sustav, a i netko poput Kukuljice koji je uspijevao odoljeti nasrtajima domaćih redatelja koji su zahtijevali da se favorizira njihove projekte. Sve do 1993. zaštita i restauracija nacionalnog blaga odnosila se samo na interventne slučajeve, no otad postaje jednom od najvažnijih djelatnosti Hrvatske kinoteke. Godišnje je četiri-pet cjelovečernjih igranih filmova, desetak dokumentaraca i crtića dobivalo neophodan “face lifting”. Rezultati su zbilja bili impresivni: kada je Kukuljica 2004. u bivšoj Sveučilišnoj knjižnici na Marulićevu trgu predstavio kapitalnu knjigu “Zaštita i restauracija nacionalne filmske baštine”, promocija je popraćena insertima iz hrvatskih filmskih klasika. Tom su prigodom Koncert Branka Belana i H-8 Nikole Tanhofera zablistali poput filmova iz zlatnog doba Hollywooda.
Kukuljičine su zasluge za kinematografiju goleme. Uveo je Hrvatsku kinoteku u FIAF, međunarodnu udrugu filmskih arhiva, ali i u ACE, udrugu europskih kinoteka. Godine 2001. magistrirao je i doktorirao radom o zaštiti i restauraciji filmske građe, koji je kasnije prerastao u spomenutu knjigu, koja se čita poput najuzbudljivijega štiva, jer je na pojedinačnim primjerima pokazano kako su se spašavali filmovi bez kojih danas ne bismo posjedovali vlastiti filmski identitet. Od umirovljenja pa do iznenadne smrti u siječnju 2009. godine radio je u Hrvatskoj kinoteci kao savjetnik za područje u kojem je toliko toga napravio. Neizmjerna je šteta što više nije s nama. (Nenad Polimac, Jutarnji list)