Iako kao pojedinačni filmovi nisu previše značajni, vesterni po Karlu Mayu zaslužni su za pojavu europskog vesterna kao žanrovske podvrste, posebno njegove talijanske inačice – špageti vesterna. Ako ni zbog čega, njemački vesterni po Karlu Mayu značajni su za nastanak velikih vesterna Sergia Leonea, Sergia Corbuccija, Sergia Solime, Ducca Tessarija i Tonina Veleriija



Nedavno sam sastavljao listu filmova koje bih ponio sa sobom na pusti otok i među deset naslova, bila su četiri vesterna: Tragači, Rio Bravo, Divlja horda i Bilo jednom na Divljem Zapadu. Moj dvadesetak godina mlađi prijatelj i urednik popularnog tjednika složio se jedino s Rio Bravom na toj listi, te dodao da bi na svoju listu umjesto vesterna stavio gangsterske filmove - Dobri momci, Bilo jednom u Americi, Kum I i II, Lice s ožiljkom – i zaključio da je to generacijska razlika između nas: ja sam odrastao „na vesternima“, on „na gangsterima“. Bio je u pravu.

U mom slučaju ljubav prema vesternu i Divljem Zapadu počinje s Karlom Mayem i Winnetouom. Svi klinci moje generacije čitali su Karla Maya, voljeli Indijance i u dječjim igrama više voljeli biti Indijanci nego kauboji. Karl May bio je naše prvo iskustvo pokvarenosti bijelog čovjeka i plemenitosti pripadnika drugih rasa – Indijanaca, Arapa, južnoameričkih domorodaca, itd.

Da u toj dječačkoj posvećenosti Karlu Mayu nismo bili nikakve iznimke doznao sam kasnije. Obožavali su ga podjednako Albert Einstein i Adolf Hitler, što dokazuje da su potpuno različiti ljudi – i kao djeca i kao odrasli - u istom štivu nalazili potpuno različite sadržaje, te da je May bio dovoljno univerzalan za sve duhovne obzore, čak i one posvećene zlu.

Njemački filozof Ernst Bloch nazvao ga je „Shakespeareom mladih“ i „najboljim njemačkim pripovjedačem“, a vjerni čitatelji Mayevih djela – i to cijeloga života, od djetinjstva do starosti – bili su, među mnogima, već spomenuti Albert Einstein, zatim Herman Hesse, Karl Liebknecht i Albert Schweitzer. Ako bi ujedinjena Europa trebala izabrati jednog jedinog zajedničkog europskog pisca koji se cijeloga života u svojim djelima borio protiv svih oblika netolerancije – rasizma, vjerske netrpeljivosti, mržnje prema manjinama i svim oblicima različitosti, pa tako i prema tada progonjenoj gay zajednici, onda bi to bio Karl May (koji nije bio gay). Njegov prijatelj i ilustrator bio je njemački slikar Sascha Schneider koji je iz tada konzervativne vilhelmovske carske Njemačke zbog toga što je homoseksualac morao bježati u Italiju. Posljednji 98. tom sabranih djela Karla Maya njegova je bogata korespondencija sa Saschom Schneiderom.

U vrijeme kad se početkom šezdesetih u današnjoj dvorani kina Tuškanac – u kinu koje se tada zvalo Sloboda – premijerno počeo prikazivati prvi njemački film po Karlu Mayu, Blago u Srebrnom jezeru (gledao sam ga prvoga dana, u prepunoj dvorani) već sam bio „načet“ američkim vesternima i počeo dovoditi u pitanje humanističko-pustolovne fantazije Karla Maya kao nešto posve različito od „prave stvari“ u kojima junake glume James Stewart, John Wayne, Richard Widmark i Gregory Peck.

Blago u Srebrnom jezeru, da budem iskren, bilo je već tada za mene veliko razočaranje. Ne zbog usporedbe s američkim vesternima koji su mi se činili uvjerljivijima, već zbog toga što film nije bio vjeran romanu Karla Maya. Bio je „moderniziran“, previše uljepšan i snimljen u ambijentu za koji sam ja znao da je naše „obično“ dalmatinsko kameno zaleđe – jer sam ga svake godine gledao na putu do mora! - a ne granica Teksasa i Meksika. A kad sam kasnije u Winnetouu III ugledao tipičan dalmatinski suhozid (kakvima sam se pentrao svakoga ljeta da bi brao smokve i grožđe) na ulazu u neki „teksaški gradić“, te Old Shatterhanda i zlikovce kako konjima jure kaletama nekog našeg renesansnog dalmatinskog gradića – koji u filmu glumi konkvistadorsku španjolsko-meksičku arhitekturu – sve mi je postalo jako smiješno. Nisam imao pojma da sve to što je meni smiješno – uključujući i tipične fizionomije kršnih ličkih i dalmatinskih statista koji su glumili Indijance – njemačkoj i svjetskoj publici nimalo nije smiješno već veličanstveno i spektakularno. Za njemačke gledatelje taj naš hrvatski krš, rijeke, šume, jezera i vodopadi bili su ljepši Divlji Zapad od onoga u američkim vesternima, a glazba Martina Böttchera mnogo privlačnija od genijalnih vestern partitura Dmitrija Tiomkina i Elmera Bersteina!

Dakle, Blago u Srebrnom jezeru, trilogija Winnetou, Old Surehand, Među orlovima, Kralj petroleja i ostali filmovi nadahnuti djelima Karla Maya nisu bili ni vesterni, a ni posve vjerni Karlu Mayu. Od 1962. do 1968. snimljeno je - u svega sedam godina! - jedanaest filmova u kojima američki glumac Lex Barker glumi bijelog junaka Old Shatterhanda, a Francuz Pierre Brice apaškog poglavicu Winnetoua. Bile su to lijepe eskapističke bajke – pravi njemački nacionalni lokalni i izvozni globalni proizvod, svojevrsni njemački Hollywood – koji je trajao vrlo kratko - do kraja šezdesetih i početka sedamdesetih, kad se pojavljuju prvi filmovi Rainera Wernera Fassbindera, Wernera Herzoga, Volkera Schlöndorfa, Wima Wendersa i ostalih zvijezda njemačke filmske renesanse.

Najpoznatiji redatelj Winnetou filmova bio je dr. Harald Reinl, žanrovski specijalist za krimiće po Edgaru Wallaceu i filmove strave. Vestern mu nije bio jača strana pa ni njegovi Winnetoui nisu na razini krimića, no uspio je dočarati Divlji Zapad kao bajkoviti prostor mašte za njemačku i europsku publiku. Iako kao pojedinačni filmovi nisu previše značajni, vesterni po Karlu Mayu zaslužni su za pojavu europskog vesterna kao žanrovske podvrste, posebno njegove talijanske inačice – špageti vesterna. Ako ni zbog čega, njemački vesterni po Karlu Mayu značajni su za nastanak velikih vesterna Sergia Leonea, Sergia Corbuccija, Sergia Solime, Ducca Tessarija i Tonina Veleriija.

Kolika je bila univerzalnost i popularnost europskih vesterna vidi se i iz jednog politički obojenog, hladnoratovskog fenomena. Filmovi o Winnetouu snimani su u produkciji Zapadne Njemačke. U Istočnoj Njemačkoj djela Karla Maya bila su zbog nekog tajanstvenog razloga zabranjena, kao i filmovi snimljeni po njima. No, popularnost tih filmova prelazila je hladnoratovske granice i donesena je odluka da socijalistička Njemačka uzvrati udarac kapitalističkom Zapadu.

Kad pažljivo gledate trilogiju o Winnetouu vidjet ćete u mnogim scenama kako pored Pierrea Brice stoji jedan naočit preplanuli ratnik koji kao da je isklesan idealan Indijanac. To je statist Gojko Mitić iz Leskovca, atletski ukras vesterna doktora Haralda Reinla. Tog su statista pronašli i angažirali u Istočnoj Njemačkoj da, poput Pierrea Bricea u Winnetouu, glumi plemenite i hrabre Indijance koji se bore protiv zlih kapitalističkih bijelaca. Od 1965. i filma Sinovi velike medvjedice pa do kraja sedamdesetih Gojko Mitić glumio je u dvanaestak indijanskih vesterna (Tecumseh, Osceola, Ulzana, Chingachgook, Skaut, Sokolov put, Apaši i dr.) koji su bili golemi hitovi u cijelom bivšem istočnom bloku. Koliko je Gojko Mitić bio popularan svjedoče i dokumentarci o njegovim ljubiteljima kojima je obilježio cijelo djetinjstvo i mladost. Jedan bugarski punk i ska sastav čak je i spjevao pjesmu o njemu pod naslovom Bate Goiko.

Naravno, da nije bilo zabrana Karla Maya i zapadnonjemačkih filmova o Winnetouu ne bi bilo ni Gojka Mitića ni tih alternativnih ideološki pravovjernih filmova o antikapitalističkim indijanskim junacima. Padom Berlinskog zida i ujedinjenjem Zapadne i Istočne Njemačke Gojko Mitić dobija po prvi puta šansu glumiti izvornog junaka romana Karla Maya u televizijskoj seriji Winnetou, te tako i simbolički ujediniti razdvojenu zemlju u ljubavi prema istom junaku, istom piscu i istom bajkovitom vestern svijetu.

Što nama u Hrvatskoj ostaje od tih filmova? Ostaje nam svijest o tome da smo bili dio jednog velikog europskog filmskog projekta, da smo po prvi puta u svjetskom filmu zablistali ljepotom svojih krajolika i divlje prirode, te da smo bili dovoljno razvijeni kao kinematografija da se među kreativnom ekipom filmova o Winnetouu nađe i naš scenograf, Vladimir Tadej, čiji se nadahnuti rad urezao u maštu desetina milijuna gledatelja do dana današnjega. (Živorad Tomić)