Indija je najveći svjetski proizvođač filmova te stvara preko tisuću dugometražnih igranih filmova svake godine

Suvremeno je razdoblje indijske kinematografije započelo sredinom sedamdesetih godina prošloga stoljeća. Tada se, zahvaljujući Zanzeeru Prakasha Mehre iz 1973., pojavio novi lik super-junaka u vidu gnjevnoga mladog čovjeka. Nova ikona mladih postao je Amitabh Bachchan, čije su karakterne crte oprečne ranijim bollywoodskim junacima. Godine 1975. Deewar Yasha Chopre i Sholay Ramesha Sippyja potvrdili su točnost nove formule za uspjeh. Politička je situacija u Indiji također išla na ruku ovom suvremenom fenomenu u Bollywoodu. Najmračniji period indijske demokracije, odnosno „izvanredno stanje“ koje će potrajati 21 mjesec, proglašeno je 26. lipnja 1975. Glas naroda brutalno je ugušen. Kino je postalo jedino mjesto na kojemu su se ispunjavale želje i okupljala inteligencija. Čak je i niskobudžetni film tipične vjerske tematike, Jai Santoshi Maa (1975.), postao jedan od najvećih blockbustera svih vremena. Prakash Mehra snimio je još jedan veliki hit, Muqaddar Ka Sikandar, s Amitabhom Bachchanom i Rekhom u glavnim ulogama, kojim je još jednom potvrđena nova formula za suvremeni indijski film.

Osamdesete i devedesete godine prošloga stoljeća donijele su dodatnu dimenziju proširivanju bollywoodskoga tržišta, zahvaljujući novim sadržajima i pristupu. Filmovi Mr. India (1987.), Qayamat Se Qayamat Tak (1988.), Tezaab (1988.), Chandni (1989.), Maine Pyar Kiya (1989.), Baazigar (1993.), Darr (1993.), Dilwale Dulhaniya le Jayenge (1995.) i Kuch Kuch Hota Hai (1998.) podigli su prašinu kako na indijskom, tako i na prekomorskom tržištu. S juga se pojavio Mani Ratnam s velikim hitovima Roja (1992.) i Bombay (1995.). Na popisu „100 najboljih filmova svih vremena“ koji je sastavio časopis Time našao se Nayagam (1987.), film Manija Ratnama na tamilskom jeziku, čime je južnoindijski film došao u žarište međunarodne pozornosti. Na popisu istog časopisa s „10 najboljih primjera filmske glazbe“ svih vremena našao se Oscarom nagrađen debitantski album A. R. Rahmana za Roju (1992.). Ovo je razdoblje istodobno ostavilo prostora velikanima iz prošlosti kako bi nastavili sa svojim poslom i novoj generaciji mladih i darovitih redatelja koji su našli svoje mjesto pod suncem. Debitantski film Shajija N. Karuna, Piravi (1989.), u Cannesu je osvojio nagradu Camera d’Or. Indijski se film okitio i brojnim drugim uglednim nagradama i priznanjima. Zahvaljujući komercijalnom uspjehu i pohvalama kritike, niskobudžetni filmovi Rama Gopala Verme Satya (1998.) i Company (2002.) stvorili su zaseban žanr poznat kao ‘Mumbai Noir’. Žanr se bavi urbanim problemima grada Mumbaija, a uključuje Chandni Bar (2001.) Madhura Bhandarkara, Traffic Signal (2007.) i Black Friday (2004.) Anuraga Kashyapa te nekolicinu drugih. Godine 1995. Bollywood u smislu komercijalnoga uspjeha bilježi godišnji rast od 15%, čime se dokazao kao ključan element indijskoga gospodarstva.

Izvan Bollywooda, u indijskoj su kinematografiji položaj velikih igrača zadržali i filmovi na raznim jezicima indijskog potkontinenta – bengalskom, telugu, tamilskom, kannadi, malajalamskom, asamskom, orijskom i marathiju. Kinematografija na telugu, čija je baza u državi Andhra Pradeš, a druga je po veličini nakon Bollywooda s više od 3.700 kino-dvorana, od čega je preko 200 smješteno u glavnom gradu, Hyderabadu. Ovdje se proizvodi preko 150 filmova godišnje, a rekordna je godina bila 2008. s 275 snimljenih filmova. Tamilski je film ostavio dubok trag na indijskoj kinematografiji. Glavni grad države Tamil Nadu, Chennai, središte je južnoindijske kinematografije, čak i one na sinhaleškom jeziku, a obuhvaća i filmove na tamilskom sa Šri Lanke.

Indija je najveći svjetski proizvođač filmova te stvara preko tisuću dugometražnih igranih filmova svake godine. U najvažnije recentne filmove ubrajaju se: dobitnik nacionalne nagrade Konikar Ramdhenu (asamski, 2003.) Jahnua Barue; hvaljeni politički film Govinda Nihalanija, Drohkaal („Doba izdaje“, hindski, 1994.); M. S. Sathyuov međunarodno hvaljeni Garm Hava („Vrući vjetrovi“, hindski i urdu, 1973.), koji je 1974. godine nominiran za Zlatnu palmu na Filmskom festivalu u Cannesu; iznimno cijenjen Daasi (telugu, 1988.) B. Narsinga Raoa, koji je, uz pet nacionalnih nagrada, osvojio i počasnu diplomu 1989. godine na Međunarodnom filmskom festivalu u Moskvi; Thaneer Thaneer („Vode, vode“, tamilski, 1981.) K. Balachandera, dobitnik nacionalne nagrade koji se temelji na političkoj korupciji povezanoj s nabavkom vode; hvaljen „Vlak za Pakistan“ (hindski, 1998.) Pamele Rooks, snimljen prema romanu koji progovara o podjeli Indije; neuobičajeno duhovita nijema crna komedija Pushpaka Vimana (1987.) Singeethama Srinivase Raoa, s Kamalom Haasanom u glavnoj ulozi, koji je osvojio nacionalnu filmsku nagradu za najbolji zabavan film; uspješna Bollywoodska komedija s duhovima Shahrukha Khana, puna poznatih zvijezda, Paheli (hindski, 2005.), a koja je sudjelovala na cijelom nizu međunarodnih filmskih festivala; dobitnik nacionalne nagrade i predvodnik čitavoga jednog filmskog pravca, debitantski igrani film Farhana Akhtara, Dil Chahta Hai („Goruće želje“, hindski, 2001.), koji je pokupio i nekolicinu nagrada filmske industrije; dobitnik nacionalne nagrade, K. Viswanthov Swarabhishekam (telugu, 2004.); bollywoodski blockbuster Sanjaya Leele Bhansalija, Hum Dil De Chuke Sanam („Dragi, dala sam svoje srce“, hindski, 1999.), koji je osvojio niz značajnih nagrada filmske industrije; Uttara („Hrvači“, bengalski, 2000.) Buddhadeba Dasgupte; Koormavatara (kanada, 2012.) Girisha Kasaravallija; Amu (engleski, 2005.) Shonali Bose; Shwaas (marathi, 2004.) Sandeepa Sawanta; Sengadal: Mrtvo more (tamilski, 2011.) Leene Manimekalai; Bijukumarov Akasathinte Niram (malajalam, 2012.); Kathantara (orijski, 2007.) Himanshua Khatue; K. N. T. Sastryjev Thilaadanam (telugu, 2002); Laaj (asamski, 2005.) Manju Borah; dokumentarac Haobama Pabana Kumara na manipurskom, AFSPA-1958 (2006.) i drugi.
(Premendra Mazumder*, indijski filmolog i kritičar)

*O autoru:

Mazumder piše filmske kritike za razne svjetske publikacije, objavljuje knjige i uređuje nekoliko filmskih časopisa. Bio je suradnik Leksikona azijske kinematografije u izdanju pariškog nakladnika Nouveau Monde Editions. Član je Međunarodnog udruženja filmskih kritičara »FIPRESCI« i službeni dopisnik programa canneskog festivala »Critics Week« za Indiju. Bio je član žirija raznih međunarodnih filmskih festivala, a za neke radi kao savjetnik i selektor. Trenutno obnaša funkcije potpredsjednika Udruženja filmskih društava Indije i tajnika Međunarodnog udruženja filmskih društava za Aziju.