Prvenstveno direktor fotografije, svoju filmsku karijeru započeo je krajem šezdesetih prošloga stoljeća. Kao direktor fotografije primio je francusku nagradu César za rad na filmovima Barocco (1976.) redatelja Andréa Téchinéa i La meilleure façon de marcher (1976.) redatelja Claudea Millera te ponovno 1984. godine u istoj kategoriji za rad na filmu Tchao pantin (1983.) redatelja Claudea Berrija. Radio je i na filmovima India Song (1975.) i Les enfants (1985.) redateljice Marguerite Duras, Brubaker (1980.) Stuarta Rosenberga, Possession (1981.) Andrzeja Żuławskog i La vie est un roman (1983.) Alaina Resnaisa. Godine 1988. primio je britansku nagradu BAFTA za fotografiju u filmu Jean de Florette (1986.) redatelja Claudea Berrija. Krajem osamdesetih okušava se u redateljskoj stolici. S tadašnjom suprugom, glumicom Isabelle Adjani kao producenticom i glavnom glumicom realizira biografski filmski projekt Camille Claudel (1988.) kojim uspješno debitira kao redatelj. Film osvaja Césara u kategoriji najboljeg filma, bio je nominiran za Oscara u kategoriji najboljeg stranog filma, a Adjani nominirana za Oscara u kategoriji najbolje glumice. Osvojila je pak Srebrnog medvjeda za najbolju glumicu na berlinskom filmskom festivalu i primila Césara u istoj kategoriji. Njegova dva iduća filma Albert souffre (1992.) i Passionnément (2000.) prošla su pak nezapaženo. Uz rad na filmu predaje na francuskoj nacionalnoj filmskoj školi La Fémis.