Scenarist i redatelj, kratko je pohađao nautički institut prije negoli se odlučio za glumački poziv. Studirao je glumu i režiju na rimskom Centro Sperimentale di Cinematografia, a tijekom školovanja zarađivao je kao statist, asistent redatelja i povremeno scenarist. Redateljski debut bio mu je film Il testimone (1946.) koji s idućim radovima čini njegovu ranu, neorealističku fazu stvaralaštva obilježenu društvenim dramama orijentiranim na probleme iz života ljudi sa Sicilije. Iz tog razdoblja izdvajaju se filmovi Izgubljena mladost (Gioventù perduta, 1947.), U ime zakona (In nome della legge, 1949.), Put nade (Il cammino della speranza, 1950.), Ljubomora (Gelosia, 1953.), Željezničar (Il ferroviere, 1956.). Okušao se i u kriminalističkom žanru filmovima La città si difende (1951.) koji je osvojio nagradu kao najbolji talijanski film na venecijanskom filmskom festivalu 1951. godine i Un maledetto imbroglio (1959.). Njegovu drugu fazu stvaralaštva čine satiričke komedije u kojima zadržava interes za ljude sa Sicilije. Prvi film iz tog razdoblja je Razvod na talijanski način (Divorzio all'italiana, 1961.) kojim je postigao međunarodni uspjeh osvojivši i nagradu za najbolju komediju na festivalu u Cannesu 1962. godine. Uslijedili su također zapaženi Sedotta e abbandonata (1964.) i Dame i gospoda (Signore & signori, 1966.) te njegova posljednja četiri filma L'immorale (1967.), Serafino (1969.), Le castagne sono buone (1970.) i Alfredo, Alfredo (1972.). Zadnji projekt Amici miei (1975.) bio je prisiljen napustiti zbog bolesti od koje je i preminuo potkraj 1974. godine.