Redatelj, scenarist i producent punim imenom Héctor Eduardo Babenco. Rođen je i odrastao u Argentini, a od 1964. do 1968. godine živio je u Europi radeći razne poslove. Tada upoznaje španjolski film i radi kao statist na raznim setovima. Godine 1969. odlučuje se trajno nastaniti u São Paulu u Brazilu. Budući da nije želio služiti vojsku dezertirao je i više se nije smio vratiti u rodnu Argentinu i zbog toga 1977. postaje državljanin Brazila. Bez prethodna formalna obrazovanja, zajedno s Robertom Fariasom snimio je dokumentarni film O Fabuloso Fittipaldi (1973.) o životu poznatog brazilskog vozača auto utrka. Samostalno je debitirao dugometražnim igranim filmom O Rei da Noite (1975.), romantičnom dramom čija je radnja bila smještena u četrdesete prošloga stoljeća. Prvi uspjeh postiže tek idućim filmom, biografskom dramom Lúcio Flávio, o passageiro da agonia (1977.) o stvarnom brazilskom pljačkašu banaka. Film je ostvario iznimnu gledanost, a Babenco je primio nagradu publike za najbolji film na međunarodnom filmskom festivalu u São Paulu 1977. godine. Uslijedila je zapažena adaptacija knjige Pixote: zakon najslabijeg (Pixote: A lei do mais fraco, 1981.) o napuštenoj djeci s ulica Brazila, njihovu odrastanju, užasima odgojnih centara, korumpiranoj policiji i kriminalcima koji ih iskorištavaju. Glavne uloge prepustio je stvarnoj djeci s ulica, a filmom je osvojio i širu međunarodnu pozornost i naklonost. Idući igrani film snima u brazilsko-američkoj koprodukciji, također adaptaciju književnog predloška, Poljubac žene pauka (Kiss of the Spider Woman, 1985.) s Williamom Hurtom, Raulom Julijom i Soniom Bragom u glavnim ulogama. Film i redatelj su bili nominirani za Oscara, a osvojio ga je Hurt za najboljeg glavnog glumca. Zahvaljujući uspjehu tog filma u SAD-u je snimio dramu Čelični korov (Ironweed, 1987.) s Jackom Nicholsonom i Meryl Streep, no film nije ostvario uspjeh kod publike i kritike poput prethodnog. Uslijedila je drama Pri igri na Gospodnjem polju (At Play in the Fields of the Lord, 1991.), također adaptacija knjige, snimljena u Brazilu i Venezueli s američkom glumačkom postavom. Nažalost, ni to nije bilo zapaženo u javnosti. Nakon toga karijera mu je malo zastala. Saznavši da ima rak, 1994. godine je morao na transplantaciju koštane srži. Režiji se vratio nekoliko godina kasnije romantičnom dramom Budalasto srce (Corazón iluminado, 1998.) snimljenom s južnoameričkom glumačkom postavom. Idući veliki uspjeh ostvaruje ambicioznim projektom Carandiru (2003.), istinitoj priči o istoimenu zatvoru i njegovim zatvorenicima, snimljenoj na stvarnoj lokaciji i dijelom s bivšim zatvorenicima. Film je temeljen na objavljenoj knjizi nekadašnjega zatvorskog liječnika, a koji je bio i Babencov liječnik u borbi s opakom bolešću. Carandiru je bio najgledaniji film godine u Brazilu, prema njemu je snimljena i tv serija, a privukao je ponovno i međunarodnu pažnju. Babenco se pak posvetio idućem projektu, romantičnoj drami El pasado (2007.). Režirao je dio omnibusa s nekoliko međunarodnih redatelja Words with Gods (2014.), a zadnji mu je film My Hindu Friend (2015.), drama s Willemom Dafoeom koji igra redatelja koji se bliži smrti. Preminuo je od srčanog udara godinu kasnije.