Mađarski redatelj, scenarist, montažer i snimatelj. Od 1953-57. studira režiju na Akademiji za kazališnu i filmsku umjetnost u Budimpešti, gdje diplomira dokumentarnim filmom Pružni radnici (Pályamunkások, 1957). Od 1959-61. stipendist je na čuvenoj Centro Sperimentale u Rimu, asistira redatelju Francescu Maselliju, te režira kratkometražni igrani film Etida (Etude, 1961). Po povratku u Budimpeštu pridružuje se Béla Balázs studiju gdje realizira dokumentarne filmove Naprijed-nazad (Oda-vissza, 1962), o građevinskim radnicima koji svakog tjedna iz udaljenih mjesta putuju na posao u Budimpeštu, i Tisa – Jesenske skice (Tisza – ószi vázlatok, 1963), lirsku studiju života uz rijeku Tisu, svojevrsnu skicu njegova cjelovečernja prvijenca. Na većini tih filmova direktor fotografije bio je čuveni Sándor Sára, kojemu je pak Gaál bio snimatelj i montažer na njegovu kratkometražnom filmu Cigani (Cigányok, 1962). Cjelovečernji prvijenac Vir (Sodrásban, 1963), nagrađen na filmskom festivalu u Karlovym Varyma, o skupini mladića i djevojaka koji provode ljetne praznike bezbrižno se zabavljajući po mjestu sve dok jednog dana, za kupanja u obližnjoj rijeci, jedan od prijatelja netragom nestane, odlikuje fascinantna crno-bijela fotografija Sándora Sáre, kreativna uporaba glazbe (npr. Antonija Vivaldija u sceni u sobi ili Girolama Frescobaldija u elegičnoj sceni na rijeci), te vješt prikaz kraja mladenačke nevinosti protagonista, zbog čega ga većina kritičara drži prvim filmom tzv. „mađarskog novog vala“ 1960-ih. U sljedećem filmu, Zelene godine (Zöldár, 1965), kroz priču o mladiću koji napušta rodno selo i odlazi u Budimpeštu u nadi da će postati liječnik, da bi mu zbog popunjene kvote arbitrarno bilo dodijeljeno mjesto na studiju francuskog jezika i književnosti, prikazuje studentski život za vrijeme staljinizma, a iako vizualno manje dojmljiv od prethodnoga, riječ je o jednom od prvih mađarskih filmova koji je otvoreno progovorio o nehumanosti političkog života 1950-ih. Svojevrsna „trilogija“ o mladeži dovršena je filmom Krstitke (Keresztelö, 1968), pričom o susretu dvojice starih prijatelja – režimskoga kipara i seoskoga učitelja – na krštenju u rodnom selu, a iako su mu kritičari zbog kompleksnih retrospekcija zamjerali nerazumljivost, riječ je o filmu koji je dao važan doprinos orijentiranju mađarskog filma suvremenoj tematici. Slijede dokumentarni filmovi Kronika (Krónika, 1968), nagrađen na filmskom festivalu u Veneciji, i Deset godina Kube (Tizéeves Kuba, 1969), a potom njegov prvi igrani film u boji, Sokolovi (Magasiskola, 1970), adaptacija romana Miklósa Mészölyja, koji mu je uz nagradu na filmskom festivalu u Cannesu donio i reputaciju jednog od vodećih autora mađarskog filma. Priča o studentu Gáboru koji dolaskom na farmu sokolova u mađarskoj pusti nakon početne fascinacije ornitologijom biva zgrožen okrutnostima treninga vještog, autoritarnog Lilika, poslužila mu je za analizu totalitarnog mentaliteta i njegovih metoda, a uz vještu upotrebu tišine i prirodnih šumova te realistički, na trenutke gotovo dokumentaristički prikaz treniranja sokolova, film iznova odlikuje dojmljiva vizualnost. Nakon dokumentarnog filma Bartók Béla: Noćna glazba (Bartók Béla: Az éjszaka zenéje, 1970), prekrasno montirane vizualne poeme o istoimenom mađarskom skladatelju, reputaciju potvrđuje filmom Mrtvi krajolik (Holt vidék, 1972), pričom o životu u selu kojega su napustili svi žitelji osim jedne starice i mladog bračnog para. Slijede dokumentarni Slike iz života grada (Képek egy város életéból, 1975) i Naša baština (Örökségünk, 1975), potom dva TV filma, Carinska granica (Vamhatar, 1976) i Dva vlaka dnevno (Napanta ket vonat, 1976), dok sljedeća dva igrana filma, Legato (Legato, 1978), u kojem se kroz priču o mladiću koji želi saznati je li mu otac bio junak otpora ili kolaboracionist bavi temom suočavanja mladih sa životnom istinom, te Crijepovi (Cseperek, 1980), u kojem istražuje osobne i karijerne probleme koji muče četrdesetogodišnjeg muškarca suočenog sa krizom srednjih godina, nisu ostvarila zapaženije uspjehe kod publike i kritike. U nastavku karijere režirao je niz TV filmova, primjerice, Ples smrti (Halatane, 1980), Orfej i Euridika (Orfeusz es Eurydike, 1986), Božja stvorenja (Isten teremtményei, 1986), Peer Gynt (Peer Gynt, 1988), Noć (Éjszaka, 1989), Sonata u Rimu (Római szonáta, 1996) i dr. Dobitnik je madžarske državne nagrade Bela Balász, te se uz Miklósa Jancsóa i Istvana Szabóa drži jednom od ključnih figura mađarskog filma 1960-ih i prve polovice 1970-ih. (MR)