Mađarski redatelj i scenarist. Isprva asistent u filmskom studiju Hunnia, a od 1946. student režije na Akademiji za kazališnu i filmsku umjetnost u Budimpešti. Tijekom studija asistira na značajnim filmovima Negdje u Europi (Géza Radvány, 1947, prema scenariju uglednog filmskog teoretičara Béle Balázsa) i Stopa zemlje (Frigyes Bán, 1948), snima filmske novosti, a nakon sukoba s nadređenima primoran je raditi na farmi do 1950., kada ga Félix Máriássy uzima za asistenta režije. Nakon nekoliko kratkometražnih filmova asistirao je Zoltánu Fábriju na filmu Znak života (1954), a potom sa Zoltanom Várkonyjem ko-režirao Rođenje Simona Menjherta (Simon Menyhért születése, 1954), priču o mladoj djevojci u zabačenom selu odsječenom od svijeta zbog mećave, koji je bio nominiran za Zlatnog lava u Veneciji. Iste godine debitirao je adaptacijom Molnarove komedije Liliomfi (Liliomfi, 1954), o ljubavi između dvoje mladih, Mariške i Liliomfija, kojim je postigao uspjeh i kod publike i kritike te bio nominiran za Zlatnu palmu u Cannesu. Sljedeće godine sa Zoltanom Várkonyjem ko-režira jedan nezapaženi film, a samostalno režira društvenu kritiku Odjeljenje br. 9 (A 9-es kórterem, 1955), o bolničkim uslugama za vrijeme staljinizma, danu kroz priču o mladom radniku kojega doktor ne obilazi jer noć provodi s medicinskom sestrom. Slijedi manje zapažen Priča o dvanaest pogodaka (Mese a tizenkét takáatról, 1956), a onda jedan od njegovih najboljih filmova, psihološka drama Kuća pod stijenama (Ház a sziklák alatt, 1958), o troje ljudi – povratniku iz rata, njegovoj drugoj supruzi i njegovoj posesivnoj punici iz prvog braka – koji žive izolirani u maloj kući podno ugašenog vulkana, koji mu je donio nagradu za najbolji film na festivalu u San Franciscu. U čast četrdesetogodišnjice Sovjetske Republike Mađarske 1919. realizirao je 39. brigadu (A harminckilences dandár, 1959), da bi tijekom 1960-ih uslijedilo kreativno najslabije razdoblje njegove karijere, počev od filma Dozvoljeno gaziti travu (Fűre lépni szabad, 1960), preko nešto zapaženijeg Opsjednuti (Megszállotak, 1962), o inženjeru koji traga za vodom u pusti (možda i njegovog najboljeg filma tog razdoblja), do niza razmjerno konvencionalnih ostvarenja kao što su Izgubljeni raj (Elveszett paradiscom, 1962), Pretposljednji (Az utolsó előtti ember, 1963), Što ti je žena radila od 3 do 5? (Mit csinált felséged 3-tól 5-ig?, 1964), Odmor bez oblaka (Bolondos vakácio, 1968), te Pred Bogom i ljudima (Isten és ember előtt, 1968). Pomalo neočekivano, svjetski ugled stekao je u zreloj dobi remek-djelom Ljubav (Szerelem, 1971), prema dvjema kratkim pričama Tibora Dérija, za koji je zbog piščeva statusa u Mađarskoj odobrenje za snimanje čekao od 1964. Intimnom pričom o ženi (Mari Törőcsik) političkog zatvorenika (Iván Darvas), koja robiju od njegove majke (Lili Darvas, udovica Ferenca Molnara) skriva tako što piše pisma koja navodno on šalje iz New Yorka gdje ima karijeru uglednog filmskog redatelja, oslikao je prilike u razdoblju političkih progona tijekom režima Mátyása Rákosija. Zbog izvrsne režije i kamere, upečatljive glume te efektne ritmičke montaže prožete krupnim planovima i detaljima koji evociraju retrospekcije i sjećanja, ovjenčan je nagradom žirija na festivalu u Cannesu 1971., a 2000. uvršten na listu mađarskih filmskih kritičara pod nazivom „Budimpeštanskih 12“, odnosno proglašen jednim od 12 najboljih mađarskih filmova svih vremena. Reputaciju djelomično potvrđuje filmom Igra mačaka (Macskajáték, 1974), portretom dviju starih sestara koje razmjenjuju pisma i prisjećaju se svoje mladosti, nakon čega slijede Noć čednosti u javnoj kući (Egy erkölcsös éjszaka, 1977), te nekoliko posve nezapaženih filmova. Pažnju kritike na sebe je ponovno privukao filmom Zagrljeni pogledi/Drugi način (Egymásra nézve, 1982), o političkoj i seksualnoj represiji u Mađarskoj nakon revolucije 1956., u kojem kroz retrospekcije pratimo tragične sudbine novinarke Eve, njezine prijateljice Livie i njezina supruga Doncija, ovjenčan nagradom FIPRESCI za najbolji film i nagradom za najbolju glavnu žensku ulogu na festivalu u Cannesu. U posljednjem razdoblju karijere ponovno slijede razmjerno konvencionalni filmovi koji ne uspijevaju privući pozornost publike i kritike; Smrtonosna igra (Die Jäger, 1982), Zaljubljena Lily (Lily in Love, 1984), Posljednji rukopis (Az utolsó kézirat, 1987), nešto zapaženija politička drama Mađarski rekvijem (Magyar rekviem, 1990), o sedmorici muškaraca koji se za iščekivanja pogubljenja prisjećaju prošlosti, Kockar (The Gambler, 1997), nekoliko TV filmova i epizoda u TV serijama, te potom uspješna, intrigantna melodrama Dugi vikend u Pešti i Budimu (Egy hét Pesten és Budán, 2003), o mađarskom znanstveniku u emigraciji koji nakon spoznaje da je njegova ljubav iz 1950-ih smrtno bolesna odlazi u domovinu i saznaje da s njom ima kćerku za koju nije znao (u kojem se, uz nekoliko kadrova iz Ljubavi, u naslovnim ulogama pojavljuju muž i žena iz istoimenog filma, Iván Darvas i Mari Törőcsik). Uslijedilo je još nekoliko TV filmova, a uskoro i njegov posljednji film, Poput tebe (Így ahogy vagytok, 2010). Za svoj rad dobio je državne nagrade Béla Balász i Lajos Kossuth, a djelovao je i kao profesor filmske režije. (MR)