Francuski redatelj, scenarist i producent (rođen 23. travnja, 1890.), čiji je najveći doprinos svijetu filma u Parizu 1943. godine, kada osniva Institut des hautes études cinématographiques (IDHEC), značajnu filmsku školu iz koje su kasnije izašli Louis Malle, Alain Resnais, Volker Schlöndorff, Jean-Jacques Annaud, Costa-Gavras. L'Herbier je studirao pravo, a prije ulaska u svijet filma pisao je drame, eseje i pjesme. Tijekom Prvog svjetskog rata dodijeljen je kinematografskom odjelu u vojsci, a tijekom dvadesetih godina prošlog stoljeća bio je važni sudionik razvoja francuskog avangardnoga filma. Godine 1922. osnovao je vlastitu producentsku kuću Cinégraphic, a njegovi eksperimentalni filmovi utjecali su na rad Alberta Cavalcantija i Claude Autant-Lare s kojima je kasnije i surađivao. Po dolasku zvučnog filma, njegov je rad počeo gubiti na kvaliteti, te je snimao filmove osrednje kvalitete dok 1952. godine nije prešao na rad za televiziju. Važniji filmovi su mu: nijemi i ujedno njegov prvi dugometražni film Rose-France (1918), filmom Čovjek s pučine (L' homme du large 1920) svrstava se u značajnije autore posljednjeg razdoblja nijemog filma, jednako je uspješan i Eldorado (1921); godine 1924. stvara vrlo ambiciozni film Neljudsko (L' inhumaine); uspjeh postiže filmom Pokojni Matija Pascal (Feu Mathias Pascal, 1925), slijedi francusko-njemačka koprodukcija Novac (L' argent, 1928); njegov prvi zvučni film L'enfant de l'amour (1930), te Sreća (Le bonheur, 1934) i La nuit fantastique (1942).