Rumunjski redatelj. Nakon studija na Institutu za kazalište i film I. L. Caragiale koncem 1950-ih u Bukureštu, asistira redatelju Victoru Iliuu, kratko radi za televiziju, a potom uspješno djeluje u kazalištu. Debitira filmom Nedjelja, šest sati ujutro (Duminică la ora 6, 1965), ljubavnom pričom između dvoje mladih revolucionara u pokretu otpora 1940., koji nelinearnom narativnom strukturom, montažnim rješenjima, tretmanom vremena, fokusom na subjektivno doživljavanje protagonista, odnosno njihove mentalne vizure, podsjeća na postupke Alaina Resnaisa, posebice na film Hiroshima, ljubavi moja (1959). Iako je hvaljen na festivalima u Cannesu, Locarnu i Pesaru, te se s pravom drži jednim od prvih rumunjskih filmova koji je preuzeo estetska načela europskoga modernizma, film je toliko uzrujao rumunjske cenzore da je na svoj drugi film morao čekati četiri godine, kada realizira svoj najčuveniji i najbolji film Rekonstrukciju (Reconstituirea, 1969), prema kratkoj priči Horia Pătraşcua, inspiriranoj stvarnim događajem s konca 1950-ih, odnosno rekonstrukcijom iz 1963. Priča o dvojici mladića, koji dan nakon uhićenja zbog pijane tučnjave, umjesto zatvorske kazne, u pratnji javnog tužitelja, policajca, učitelja i filmskog snimatelja stižu u lokalnu gostionicu odigrati za kameru sinoćnji incident kako bi se snimio dokumentarni film o štetnim učincima alkohola, toliko je ozlojedila cenzore da je navodno Nikolaj Ceauşescu osobno odbio autorizirati premijeru filma. Međutim, nakon međunarodnog pritiska, osobito radija Slobodna Europa, dobiva ograničenu distribuciju, a iako je s uspjehom prikazan i na festivalu u Cannesu, gdje ga je većina kritičara svrstala u sam vrh europskog stvaralaštva 1960-ih, svega nakon mjesec dana povučen je iz kina, da bi četrdeset godina kasnije, 2008. godine, u anketi rumunjskih filmskih kritičara te oštroj konkurenciji filmova iz tzv. rumunjskog novog vala, bio proglašen najboljim rumunjskim filmom svih vremena. Ipak, rad u Rumunjskoj zabranjen mu je tek nakon kazališne režije Gogoljeva Revizora, pa 1973. za Televiziju Beograd realizira TV-film Paviljon broj VI (1978. prebačen na film), po istoimenoj Čehovljevoj noveli, o ruskom liječniku u provincijskoj bolnici carističke Rusije koji u Paviljonu VI (odjelu za mentalne bolesti) susreće svog bivšeg studenta, s kojim počinje provoditi sve više vremena, prepuštajući se meditacijama i gubeći postupno vezu sa stvarnošću, da bi na koncu i sam skončao na odjelu. Nakon toga emigrira u Pariz te vrlo uspješno u kazalištu režira Gogolja, Moliera, Ibsena, Ionescoa, a unatoč egzilu, svoj sljedeći film, Karneval (De ce trag clopotele, Mitică, 1981), slobodnu adaptaciju istoimena scenarija Iona Luce Caragialea, s radnjom smještenom na prijelazu u 20. stoljeće, začudo uspijeva režirati u Rumunjskoj, no film biva odmah zabranjen te prikazan tek nakon pada Ceauşescuove diktature. U Rumunjsku se vraća tek nakon revolucije u prosincu 1989., postaje ravnatelj nacionalnog filmskog studija, pomaže afirmaciju mladih redatelja, te iznova počinje djelovati kao redatelj, postižući i međunarodne uspjehe. Prvi film postkomunističkog razdoblja mu je svojevrsna freska rumunjskog društva Hrast (Balanta, 1992), prema istoimenoj (zabranjenoj) pripovijetci Iona Băieşua, priča o mladoj učiteljici Neli koja u godini prije sloma komunizma, nakon smrti oca, bivšeg pukovnika Securitate-a, napušta Bukurešt i odlazi na put Rumunjskom, da bi u jednom malom selu upoznala kirurga Miticu s kojim dijeli mnoge sličnosti. O filmu je snimljen i zanimljiv dokumentarni film pod nazivom Snimanje (Filmare, Gabriel Kosuth, 1992). Slijedi kostimirana drama Nezaboravno ljeto (O vară de neuitat/Un été inoubliable, 1994), prema kratkoj priči Petrua Dumitriua, o mladoj ženi iz 1920-ih koja odbija flertovati s vojnim časnikom i zapovjednikom svoga supruga, da bi nakon kratkometražna priloga u omnibusu Lumière i društvo (Lumière et compagnie, 1995), realizirao film Prekasno (Prea tirziu, 1996), o mladom javnom tužitelju kojemu je povjerena istraga sumnjive smrti rudara u dolini Jiu, u kojem pokušava ilustrirati kako je komunizam nestao kao režim, ali ne i kao mentalitet. Sljedeći film, Posljednja stanica Raj (Terminus paradis, 1998), nagrađen Velikom nagradom žirija u Veneciji, o ljubavnoj aferi dvoje ljudi, još je jedna freska postkomunističke Rumunjske. U novom tisućljeću režira nekovrsnu preteču minimalističkog stila tzv. rumunjskog novog vala, Poslijepodne mučitelja (După-amiaza unui tortionar, 2001), o komunističkom mučitelju političkih zatvorenika Frantu Tandari koji je spreman priznati svoja zlodjela novinarki i bivšoj žrtvi. Dvije godine kasnije realizira svoj posljednji dugometražni igrani film, Niki Ardelean, rezervni bojnik (Niki Ardelean, colonel in rezervă, 2003), sarkastičnu priču o bivšem časniku rumunjske vojske koji je primoran sprijateljiti se s ocem svog zeta, na kojem su kao koscenaristi surađivali redatelj Cristi Puiu i scenarist Răzvan Rădulescu. Njegovo posljednje ostvarenje, srednjemetražni Trećega nema (Tertium non datur, 2006), adaptacija kratke priče rumunjskog mistika i pisca Vasilea Voiculescua, neobična je priča o ručku između rumunjskih i njemačkih časnika u proljeće 1944. Iako u cjelini nije ostvario zapaženiji opus, ironijom i groteskom Caragialea i Ionescoa, humorom Gogolja, te pesimizmom Ciorana prokazivao je apatiju letargičnog rumunjskog društva u razdoblju komunizma i post-komunizma, te ga mnogi redatelji novije generacije drže nekom vrstom duhovnog oca rumunjskog filma. (MR)