Talijanski scenarist i redatelj, jedan od najvažnijih autora i otac commedie all'italiane. Studirao je povijest i filozofiju u Rimu i Pisi. Filmsku karijeru započinje kao asistent i pomoćnik redatelja te koscenarist. Debitira kratkim (16 mm) filmom I ragazzi dela via Paal (1935., nagrada na festivalu u Veneciji) koji korežira s Albertom Mondadorijem. Idući, srednjemetražni film Pioggia d'estate (1937.) režira samostalno. Od 1936. do 1942. radi na filmu pišući brojne scenarije i asistira raznim redateljima (najčešće surađuje sa Giacomom Gentilomom). Službeni redateljski debut mu je treći film Totò cerca casa (1949.) korežiravši ga sa Stefanom Vanzinom-Stenom. U iduće četiri godine nastavljaju suradnju snimivši još osam komercijalnih filmova, većinom s komičarem Totòm kao protagonistom poput Guardie e ladri (1951.), Totò e i re di Roma (1951.) i Totò e le donne (1952.). Od 1953. nastavlja samostalno režirati, baveći se i dalje pisanjem scenarija. Njegovi najzapaženiji radovi iz tog razdoblja su Zabranjeno (Proibito, 1954.), Donatella (1956.), Očevi i sinovi (Padri e figli, 1957.), Obično nepoznati lopovi (I soliti ignoti, 1958.) u kojem otkriva komičarski talent Vittoria Gassmana i Marcella Mastroiannija. Veliki rat (La grande guerra, 1959.) smatra se njegovim najboljim djelom za kojega osvaja Zlatnoga lava na filmskom festivalu u Veneciji (podijeljen sa Il generale della Rovere Roberta Rossellinija) i nominaciju za Oscara u kategoriji stranog filma. Istu prima i za filmove Drugovi (I compagni, 1963.) i La ragazza con la pistola (1968.). Snima i Casanova '70 (1965) te Brancaleoneovu vojsku (L'armata Brancaleone, 1966) čiji će nastavak Brancaleone alle crociate snimiti 1970. godine. Tijekom sedamdesetih snima filmove Hoćemo pukovnike (Vogliamo i colonnelli, 1973), Prijatelji moji (Amici miei, 1975), Dragi Michele (Caro Michele, 1976), Mali, sasvim mali građanin (Un borghese piccolo piccolo, 1977). Ostaje aktivan i u osamdesetima snimivši komediju Il marchese del Grillo (1981.), nastavak filma Prijatelji moji nazvan jednostavno Amici miei atto II (1982.), Speriamo che sia femmina (1985.) sa Liv Ullmann i Catherine Deneuve u glavnim ulogama te dramu I picari (1988.). Među njegovim zadnjim radovima su Parenti serpenti (1992.), Cari fottutissimi amici (1994.), Facciamo paradiso (1995.) i Le rose del deserto (2006.), posljednji film koji je režirao u 91. godini. Samostalno je režirao više od četrdeset filmova i za mnoge je nagrađivan (Venecija, Berlin, Mar del Plata), a 1991. godine primio je i Zlatnog lava u Veneciji za životno djelo. Tijekom karijere surađivao je s najvećim talijanskim glumcima i glumicama (Totò, Marcello Mastroianni, Vittorio Gassman, Alberto Sordi, Anna Magnani, Monica Vitti, Claudia Cardinale, Sophia Loren) i mnogim europskim i američkim zvijezdama. Osim snimanja filmova, radio je i za televiziju i kazalište, povremeno i glumeći. Preminuo je 2010. godine, bacivši se s balkona na petom katu bolnice San Giovanni u Rimu gdje je primljen u zadnjem stadiju raka od koga se liječio zadnjih godina života.