Francuski redatelj, scenarist, montažer, producent i glumac. Kao sin priznatoga filmskoga glumca, Mauricea Garrela rastao je u svijetu kinematografije. Tako, gotovo predodređen za film prvi, kratkometražni Les enfants désaccordés (1964.) snimio je već sa šesnaest godina. Tri godine kasnije snimio je prvi dugometražni film Marie pour mémoire (1967.) u kojem manje uloge igraju njegov brat Thierry (budući filmski producent) i otac s kojim surađuje kroz gotovo cijelu svoju filmografiju. I dalje preferirajući crno-bijeli film, jedno od obilježja dijela njegove filmografije, režira Le révélateur (1968.) odrekavši se namjerno i zvuka. La concentration (1968.) je prvi film koji snima u boji i prvi put surađuje s modelom i glumicom Zouzou. Snima alegoriju o Isusu Le lit de la vierge (1969.) u kojoj se pojavljuje u ulozi apostola. Za taj film su Nico i John Cale, pjevačica i jedan od osnivača Velvet Undergrounda, napravili pjesmu. Upoznavši je tijekom snimanja filma, Garrel je s njom započeo dugogodišnju vezu. U slijedećem filmu La cicatrice intérieure (1972.), odigrao je ulogu vraga, a glavnu žensku ulogu je odradila njegova filmska muza Nico koja se pojavila u njegovih idućih sedam filmova.

Uslijedio je Les hautes solitudes (1974.), nijemi portret glumice Jean Seberg, djelomično baziran na Antikristu Friedricha Nietzschea. U filmu Un ange passe (1975.) izmjenjuju se nijemi filmski portreti Nico s dijalozima u kojima sudjeluje i Maurice Garrel. Nakon Le berceau de cristal (1976.) snima Voyage au jardin des morts (1978.) u kojem je ostvario suradnju s Marijom Schneider. Godine 1979. okončava vezu s Nico koja se zadnji put u njegovu filmu pojavljuje u Le bleu des origines (1979.), nijemoj studiji nje i Zouzou. Dalje snima L'enfant secret (1979.) i Liberté, la nuit (1983.) u kojem glavne uloge tumače Emmanuelle Riva i njegov otac. Podijeljen na dva dijela, film se u prvom dijelu kroz osobnu priču dotiče rata za neovisnost Alžira, a nagrađen je na filmskom festivalu u Cannesu 1984. godine.

Elle a passé tant d'heures sous les sunlights... (1985.) je posvetio prijatelju i kolegi redatelju Jeanu Eustacheu. O njemu i ostalim francuskim redateljima tadašnje novije generacije (Chantal Akerman, André Téchiné, Leos Carax, Jacques Doillon, Benoit Jacquot) snimio je dokumentarni film za televiziju Les ministères de l'art (1989.). U svom idućem igranom filmu Les baisers de secours (1989.) ostvario je suradnju sa čitavom obitelji, glumeći u filmu zajedno s ocem, tadašnjom partnericom, glumicom Brigitte Sy te njihovim mladim sinom Louisom Garrelom. Njemu je kao djetetu to bio glumački debut, no i on je pošao očevim stopama.S ocem je ponovno surađivao glumeći u Običnim ljubavnicima (Les amants réguliers, 2005.), nagrađenim Srebrnim lavom za najbolju režiju (Philippe) na filmskom festivalu u Veneciji 2005. godine i francuskom nagradom César za obećavajućega glumca (Louis) 2006. godine.

Nakon Les baisers de secours Philippe je snimio J'entends plus la guitare (1991.), filmsku posvetu Nico s kojom je u prošlosti dijelio ljubav, ali i heroin. Ljubavlju kao temom nastavlja se baviti u dramama Rođenje ljubavi (La naissance de l'amour, 1993.) i Le coeur fantôme (1996.). Catherine Deneuve je igrala u njegovom filmu Le vent de la nuit (1999.). Prema objašnjenju filmskih kritičara i novinara, zahvaljujući jednostavnosti naracije i moći vizualna izraza u Sauvage innocence (2001.) osvojio je FIPRESCI nagradu na filmskom festivalu u Veneciji 2001. godine. Među kritičarima još su bolje prošli nagrađivani Obični ljubavnici, snimljeni u visoko kontrastnoj crno-bijeloj fotografiji direktora fotografije Williama Lubtchanskya. S njime Garrel surađuje i na idućem filmu La frontière de l'aube (2008.) gdje glavnu mušku ulogu ponovno nosi njegov sin. Zajedno surađuju i na idućem Un été brûlant (2011.) gdje je Monica Bellucci glavna glumica. Trenutno je u pripremi novi projekt La jalousie.