Ken Russell, punim imenom Henry Kenneth Alfred Russell, jedan je od najkontroverznijih redatelja Velike Britanije, poznat po slobodnim biografijama klasičnih skladatelja i ekstravagantnim filmovima. Kao tinejdžer pridružio se trgovačkoj mornarici i potom RAF-u (Kraljevskim zračnim snagama) iz kojeg je izašao zbog baletnog usavršavanja kojim se bavio nekoliko godina. Kratko se okušao u glumi i fotografiji prije nego se odlučio za svijet filma. Godine 1956. počinje režirati kratkometražne filmove, a zahvaljujući dvama: Peepshow (1956.) i Amelia and the Angel (1959.), biva primljen u televizijsku kuću BBC. Tamo režira biografske filmove o brojnim umjetnicima (posebno skladateljima) za Monitor, umjetnički program BBC-a. Posebno biva zapažen Elgar (1962.), igrano-dokumentarni film o engleskom skladatelju Edwardu Elgaru. Film je bio među prvim dokumentarcima koji su koristili glumce za portretiranje povijesnih osoba umjesto fotografija i dokumenata. Zahvaljujući ovom uspjehu režira prvi film za kino publiku: komediju French Dressing (1963.). Njegov drugi film Billion Dollar Brain (1967.) prolazi relativno nezapaženo, no postiže uspjeh s ekranizacijom romana D. H. Lawrencea Zaljubljene žene (1970.). Nominiran je za Oscara za najboljeg redatelja, a Glenda Jackson koja u filmu tumači glavnu žensku ulogu osvaja Oscara za najbolju glumicu. Tu su i prve cenzure, zahvaljujući sada već povijesnoj sceni hrvanja golih Olivera Reeda i Alana Batesa. Biografskim filmom o Čajkovskom Ljubitelji glazbe (The Music Lovers, 1970.) izaziva kontroverze baveći se koliko karijerom poznatog skladatelja toliko i njegovim seksualnim životom, no pravi test za cenzore slijedi tek u Demonima (The Devils, 1971.) u kojima kritizira crkvu. Film, za koji je sam napisao i scenarij, bio je cenzuriran, a u nekim zemljama i zabranjivan (distributer Warner Brothers nikada nije izdao punu, redateljsku verziju filma). Iste godine snima i mjuzikl The Boy Friend (1971.) sa Twiggy u glavnoj ulozi, a nakon toga se vraća biografskim igranim filmovima: Divlji Mesija (Savage Messiah, 1972.) o francuskom kiparu Henriju Gaudieru-Brzeski i Mahler (1974.) o poznatom skladatelju. Sklonost ka pretjeranom iskazuje u rock operi Tommy (1975.), njegovom komercijalno najuspješnijem filmu. Slijede Lisztomania (1975) u kojem glavnu ulogu skladatelja Franza Liszta tumači Roger Daltrey, pjevač grupe The Who koji je tumačio i naslovnu ulogu u Tommyju te slobodno adaptirana biografija Valentino (1977.) u kojem Rudolpha Valentina glumi poznati baletan Rudolf Nurejev. Ipak, filmovi nisu bili na razini Russelovih dotadašnjih biografija te režira dva filma za televiziju. Nakon toga u američkoj produkciji snima znanstveno-fantastični Izmijenjena stanja (Altered States, 1980) s Wiliamom Hurtom u glavnoj ulozi i Crimes of Passion (1984.) s Kathleen Turner. Filmovi ne postižu značajniji uspjeh te se Russel vraća u Europu i neko vrijeme režira opere uzevši kratku stanku od filma. U osamdesetima još snima Gothic (1986.), The Lair of the White Worm (1988.), Salomin posljednji ples (Salome's Last Dance, 1988.) i The Rainbow (1989.) no njegova slava počinje blijedi te se fokusira na televizijsku produkciju (ističe se mini tv serija Lady Chatterley, 1993.) i dokumentarne filmove o glazbenicima. Njegova posljednja dva kino filma su drama Whore (1991.) i glazbena komedija The Fall of the Louse of Usher: A Gothic Tale for the 21st Century (2002.). Napisao je nekoliko knjiga o snimanju i engleskoj filmskoj industriji te šest romana: četiri o seksualnim životima poznatih skladatelja (Beethoven, Brahms, Elgar i Delius) i dva znanstvenofantastična.