Turski redatelj, glumac, scenarist i producent kurdskog podrijetla. Već kao dječak radi razne poslove, potom piše kratke priče, studira pravo u Ankari te ekonomiju u Istanbulu gdje postaje radnik u filmskoj kompaniji. Na filmu od 1958., isprva kao glumac, scenarist i asistent redatelja u filmovima Atifa Yilmaza. 1961. je uhićen zbog pisanja kratkih priča koje je vlast držala subverzivnom komunističkom propagandom. 1963., nakon odsluženja zatvorske kazne, počinje pisati scenarije, glumiti u desetinama filmova i uskoro postaje jedan od najpopularnijih turskih glumaca, junak melodrama i akcijskih filmova s kojim se identificiraju siromašni i potlačeni, poznat pod nadimkom „ružni kralj“. Kao redatelj debitirao je filmom Konj, žena, pištolj (At, Avrat, Silah, 1966), koji je, kao i sljedeći, Meci mi ne mogu ništa (Bana kursun islemez, 1967), diletantsko ostvarenje nalik filmovima u kojima je isprva glumio. Uslijedili su Zemljina nevjesta (Seyyit Han, 1968), drama o muškarcu koji se nakon dugog izbivanja vraća u selo i otkriva da se djevojka koju voli morala udati za bogatog mještana, Gladni vuci (Ac kurtlar, 1969), o lovcu na glave, snimljenom na lokacijama za vrijeme odsluženja vojnog roka, te još nekoliko nezapaženih filmova u kojima je igrao i glavne uloge. Prvi film kojim je skrenuo pozornost je Nada (Umut, 1970), u kojem glumi siromašnog taksista konjske zaprege koji se nada da će jednog dana dobiti na lutriji, no nakon što mu motociklist pregazi konja, zbog čega obitelj gladuje, a on se bezuspješno oda kriminalu, odlazi u suludu potragu za mitskim blagom zakopanim u pustinji. Držan prvim filmom koji se bavi društvenim problemima Turske i zabranjenim za prikazivanje, privukao je pažnju na festivalu u Cannesu gdje je uspoređivan s filmovima talijanskog neorealizma i ranim radovima Satyajita Raya te filmom Blago Sierra Madre (John Huston, 1948). 1971. je režirao nekoliko posve nezapaženih filmova među kojima se ističe jedino Otac (Baba, 1971), melodrama o muškarcu koji prihvaća odslužiti desetogodišnju zatvorsku kaznu za ubojstvo koje nije počinio u zamjenu za zbrinjavanje obitelji. Iste godine uhićen je zbog pomaganja članova turske narodne oslobodilačke fronte, no uskoro je amnestiran, pa sljedeće godine režira film Elegija (Ağit, 1972), o vođi skupine krijumčara koji žive u nepristupačnim planinama Anatolije, jedan od svojih vizualno najupečatljivijih filmova. Sljedeća ostvarenja su mu Prijatelj (Arkadaş, 1974), u kojem igra ljevičarskog aktivista koji susreće starog prijatelja koji je u međuvremenu postao bogati trgovac nekretninama, te Tjeskoba (Endişe, 1974), u suradnji sa Şerifom Görenom, o čovjeku koji je primoran prodati kćerku kako bi namirio dugove, iznimno angažirano društvenopolitičko djelo, gotovo dokumentaristički prikaz života berača pamuka u južnoj Turskoj. Tijekom priprema za snimanje filma Sirotinja (Zavallilar, 1975) biva uhićen zbog navodnog ubojstva suca tijekom fizičkog obračuna u jednom restoranu te osuđen na dugogodišnju zatvorsku kaznu, pa je film dovršio Atif Yilmaz. Redatelja je u istanbulskom zatvoru posjetio američki redatelj Elia Kazan, koji je u tisku izjavio da Güney živi u dobrim uvjetima te da vodi filmsku kompaniju, piše memoare, romane i scenarije; po tim su scenarijima njegovi suradnici, sljedeći njegove upute, režirali filmove s kojima je postigao svoje najveće međunarodne uspjehe. Prvi takav film bio je Stado (Sürü, 1978) u režiji Zekija Öktena, panorama suvremene Turske dana kroz priču o pastiru Sirvanu koji zbog želje da bolesnoj supruzi osigura potrebnu medicinsku skrb dolazi u sukob s ocem, da bi naposljetku s njima i stadom krenuo put Ankare. I sljedeće ostvarenje, film Neprijatelj (Düşman, 1979), o nezaposlenom radniku koji je primoran prihvatiti posao trovača pasa lutalica zbog čega uskoro počinje imati noćne more, režirao je Zeki Ökten. 1979., nakon što je premješten u zatvor na otok u Mramornom moru, a knjiga koju je posvetio sinu zabranjena, bježi iz zatvora u Francusku gdje radi na montaži svog najvećeg međunarodnog uspjeha, filma Put (Yol, 1982), kojega je prema njegovim uputama režirao Şerif Gören. Pričom o petorici političkih zatvorenika koji za kratka dopusta kreću u posjet rodbini i prijateljima, postepeno uviđajući da život izvan zatvorskih zidina nije ništa bolji, otvoreno progovara o suvremenoj Turskoj. Zlatnu palmu za najbolji film u Cannesu podijelio je s filmom Nestali (1982) Coste Gavrasa, a u Turskoj je prikazan tek 1999. godine. Nakon što ga je Francuska odbila izručiti, a turske mu vlasti oduzele državljanstvo, konfiscirale imovinu te ga osudile na dodatnih dvadeset godina zatvora u odsutnosti, Güney se nastanio u Parizu, osnovao Kurdski Institut i dobio ponudu da predaje na pariškoj visokoj filmskoj školi IDHEC. Uz financijsku pomoć francuskog ministra kulture režirao je svoj posljednji film, Zid (Duvar, 1983), brutalan prikaz života u zatvoru za djecu u Ankari, utemeljen na stvarnim događajima. Sljedeće godine umro je od raka želuca u 47. godini života. (MR)