Redatelj, scenarist i producent, jedan od najboljih egipatskih redatelja. Nedugo nakon upisa na Aleksandrija sveučilište, 1946. odlazi na studij drame u Kaliforniju. U Egipat se vraća dvije godine kasnije te uz pomoć direktora fotografije Alevise Orfanellija počinje raditi u filmskoj industriji. Redateljski debi mu je film Baba Amin (1950), a slijedećim Ibn el Nil (1951) zarađuje poziv u Cannes. Film Bab El Hadid (Cairo Station, 1958) kod egipatske je publike, tada navikle na lake melodrame, prošao veoma loše te je ponovno prikazan tek dvadesetak godina kasnije. Godine 1963. režira El Naser Salah el Dine (Salladin), povijesni ep o sultanu Salladinu koji se sukobio s Rikardom Lavljeg Srca u doba križarskih ratova. Nakon filma Zemlja (Al ard, 1969), uslijedio je Al asfour (The Sparrow 1972), prva egipatsko-alžirska koprodukcija. Za prvi dio svoje autobiografske “Aleksandrijske tetralogije” Iskanderija... lih?(Alexandria...why?, 1978) Chahine osvaja Srebrnog medvjeda u Berlinu. Slijede nastavci Hadduta misrija (Egyptian Story, 1982), Iskanderija, kaman oue kaman (Alexandria Again and Forever, 1990) i Iskanderija... New York (Alexandrie... New York, 2004). Filmom Zbogom, Bonaparte (Adieu, Bonaparte, 1985) bavi se Egiptom u doba Napoleonovih osvajanja, a u filmu Sudbina (Al massir, 1997) liberalnim filozofom u Andaluziji u 12. stoljeću. Režirao je segmente omnibusa Lumière et compagnie (1995) i 11'09''01 - September 11 (2002), a trenutno je u snimanju Chacun son cinéma za koji je također režirao kratki segment. U Cannesu 1997. godine dobio je nagradu za životno djelo.



David Kerr je u izdanju Film Comment Magazine opisao Chahinea kao čovjeka koji živi da snima, da reže filmsku vrpcu, da se gužva s glumcima... Rijetka je neka njegova scena koja nema sasvim određenu ideju - kut snimanja određuje odnos, gesta otkriva karakter, samo kretanje kamere potpuno je i prelijepo... Čak i njegovi manje uspjeli filmovi izazivaju u vama dojam fizičkoga zadovoljstva kao kada pojedete ukusan obrok ili dotaknete finu tkaninu.