Kada naiđete na projekt u kojem svi žele sudjelovati, onda su posrijedi filmovi koji uđu u povijest. Prljavi ples imao je upravo takvu energiju
Alex Simon: Jeste li vi i ostatak ekipe imali pojma kada ste snimali Prljavi ples kakav će fenomen taj film postati?
Patrick Swayze: Gledajući unatrag, uvijek svi žele reći da su oduvijek znali da će Prljavi ples postati fenomen. No, za snimanja Prljavoga plesa, stalno smo prekrajali scenarij; Eleanor Bergstein, Emile Ardolino i ja radili smo dan i noć. Kada naiđete na projekt u kojem svi žele sudjelovati, to su filmovi koji uđu u povijest. Prljavi ples imao je takvu energiju. Rekao bih da mi je to jedini film u karijeri koji mi je pomogao da shvatim da moj ples treba biti u drugom planu jer da sam ostao poznat kao plesač, uvijek bih ostao plesač koji je odjednom postao glumac te me nitko ne bi shvaćao ozbiljno kao glumca. No, ono po čemu je taj film postao poznat nije bilo moje drmanje stražnjicom. Razlog je bio priča o mladoj židovskoj djevojci koja osvaja momka ne zbog toga što je najzgodnija nego zbog onoga što nosi u srcu. To je ono u što se vrijedi zaljubiti. Mislim da je to razlog što je taj film i dalje popularan, uostalom kao i Duh. Nikada prije nisam vjerovao u sreću, no kada se prisjetim nekih filmova u kojima sam glumio, mora biti da sam ipak u svemu imao i malo sreće, zar ne? Mislim, nema baš svatko priliku glumiti u filmu koji postane povijest. (Smije se) Tu je riječ o mističnu zakonu sudbine koji budisti nazivaju „miyoho“.
Alex Simon: Razgovarajmo o filmu Road House. Lik Daltona, koji glumite, nije tipičan akcijski junak već vrlo kompleksna ličnost.
Patrick Swayze: Ideja filma Road House bila je da to bude moderni vestern u kojem je glavni lik tih i kompliciran čovjek. Najjednostavnije bi bilo da sam taj lik odglumio kao sirova frajera no to je put koji ne vodi daleko. U određenu žanru to bi možda na kratko i imalo smisla, no publika se vrlo brzo zasiti takvog žanra i glumca. Ovo je bila jedinstvena prilika da na filmu pokažem što sam naučio u godinama koje sam proveo trenirajući borilačke sportove. U scenama tuča zaista smo se tukli, osim u lice. Svi glumci koji su sudjelovali u tim scenama morali su se znati tući, tako da smo na snimanju jedni druge dizali u zrak, no ipak ništa nismo slomili. Htjeli smo izbjeći snimanje scena s kaskaderima.
Na neki način za mene je lik Daltona sličan Shaneu. Veselila me činjenica da po prvi put imam priliku utjeloviti lik tihog ratnika; glumiti vrhunski obučena borca koji pošto poto izbjegava nasilje i ranjavanje drugih ljudi osim, ako je to jedini izbor. No, moja primarna zadaća u tom filmu bila je da se koncentriram na izvedbu, a borba je u drugom planu. Ono što me i dan danas fascinira u tome filmu jest da je postao kultni i to ne samo kod muške publike, već podjednako i kod ženske. Valjda je to zato što je iznutra Dalton zapravo vrlo osjećajan muškarac. Žene žele da su muškarci osjećajniji, onda oni to i postanu, a žene tada pišu pjesme poput one „Where Have All the Cowboys Gone?“ (Smije se).
(Alex Simon, 15. rujna 2009.)