Iako populistička komedija voli svoditi gej likove na vrišteće karikature, Edouard Molinaro je jedan od rijetkih sineasta koji im pristupa s dignitetom, iako ih omotava u populistički roza celofan



U karijeri bio je orijentiran i na neke druge žanrove, od policiera do vampirskog horora (Drakula otac i sin). Iako mu se prvi hit dogodio potkraj šezdesetih s Mojim ujakom Benjaminom u kojem je glumio slavni belgijski glazbenik Jacques Brel, ostat će zabilježen kao jedan od zahvaljujući komediji La cage aux folles (Kavez ludosti), filmskoj adaptaciji istoimene kazališne predstave Jeana Poireta koja se izvodila u pariškom Palais-Royaleu punih pet godina. Talijanski ljevičarski kritičar Morando Morandini nazvao ju je 'jednim od najvažnijih političkih filmova sedamdesetih'. A njen legendarni tandem Ugo Tognazzi & Michel Serrault jedan je od rijetkih koji barem kad je riječ o transvestitskoj komediji može stajati al pari s tandemom Jack Lemmon & Tony Curtis iz Wilderova klasika Neki to vole vruće. Ono što je Molinaro pokušao objasniti 'prosječnom' gledatelju još u kasnim sedamdesetima je ono što ni dandanas ne dopire do mozga našim katotalibanima: homoseksualni brak nije nikakva Sodoma i Gomora, već se kao institucija nimalo ne razlikuje od 'normalnog' heteroseksualnog braka s identičnim krizama, problemima i banalnostima. Naravno, nije trebalo dugo čekati da film dobije nastavke, iako Molinaro stoji tek iza ništa lošijeg La cage aux folles II' dok je njegov treći nastavak La cage aux folles III: Elles se marient režirao Georges Lautner. Molinarov drugi dio fino je parodirao mehanizme špijunskog filma, sa zlikovcem kalibra Marcela Bozzuffija koji im je držao leđa, transponirajući priču iz glamuroznog Saint Tropeza u homofobnu talijansku provinciju u kojoj je homoseksualnost još osuđena na linč. No sa svakim novim nastavkom, perje i šljokice postajale su dio nekog zaboravljenog vremena, pa u jednoj od najdirljivijih scena franšize Tognazzi kaže, 'Što da se radi? Iz komedije smo prešli u tragediju'. Umjesto svjetla pozornice, obasjat će ih policijski reflektori i tada im nije preostalo drugo nego da završe u vrućem zagrljaju. Inače, Molinaro se u ranim osamdesetima okušao u Hollywoodu s komadom Just the Way You Are snimljenim u tandemu sa scenaristom Alanom Burnsom, iako je njegov prirodni habitat bila i ostala francuska filmska industrija. I dok se na daskama Broadwaya 'Kavez ludosti' u formi mjuzikla ukazao deset godina kasnije s potpisom kvir dramaturga Harveya Feinsteina, Hollywood je reagirao nešto sporije, angažirajući Nathana Lanea i Robina Williamsa (Krletka) iako je njegova verzija transponirana u Miami koji priziva duh razuzdanih Versaceovih orgija, miljama udaljena od Molinarova sumanutog originala. (Dragan Rubeša)