Praktički netom uoči ulaska Hrvatske u Europsku uniju, tijekom druge polovine lipnja Filmski programi ambicioznijim filmofilima i onima koji će to tek postati nude vrlo reprezentativan program sjajnih ostvarenja različitih europskih kinematografija, podjednako kinotečnih bisera kao i vrijednih novi(ji)h naslova. Ciklus započinje znamenitim remek-djelom Čistači cipela velikog Vittorija De Sice, 1948. godine Oscar za najbolji scenarij, nominiranom neorealističkom dramom o djeci Giuseppeu Filippucciju i Pasqualeu Maggiju, rimskim čistačima cipela koji žele kupiti bijelog konja, zbog čega se počnu baviti švercom i dospiju u zatvor, gdje se njihov odnos postupno mijenja. U filmu koji imponira elegantnom i iznimno sugestivnom režijom, efektnom scenografijom uz uporabu prirodnih i zadanih lokacija, što je bila posljedica i skromna proračuna, dojmljivom fotografijom Anchisea Brizzija i izvrsnim glumačkim nastupima, osobito su dojmljivi prizori svakodnevnog gradskog života, kao i sekvence u maloljetničkom zatvoru, a unatoč dominantnom pesimizmu zamjetan je i autorov suptilan i nenametljiv osjećaj za humor. Kroz oslikavanje tragičnih sudbina likova, koji su nedužne žrtve rata neposredno nakon okončanja i neimaštine, film odlično funkcionira i kao pesimistična studija stanja u talijanskom društvu neposredno nakon Drugog svjetskog rata.

Zlatnom palmom u Cannesu 1961. ovjenčana satirična drama Viridiana, storija o budućoj redovnici koja nedugo pred zaređenje posjeti strica Don Jaimea, sredovječna čovjeka kojeg ona podsjeća na pokojnu suprugu, te koji ju ubrzo pokuša silovati, jedno je od najprovokativnijih ostvarenja glasovitog majstora nadrealizma i apsurda Luisa Buñuela. Njegov prvi projekt realiziran nakon povratka iz Meksika snažna je kritika crkve, nedefiniranosti i neučinkovitosti vjerskih dogmi, kao i slabosti i licemjerja u crkvenim krugovima, pa ne čudi da je službeni Vatikan film nazvao „uvredom kršćanstvu“. Zbog toga su španjolske vlasti najprije cenzurirale završnicu filma, pri čemu je scena Viridianina ulaska u rođakovu spavaću sobu zamijenjena onom njihova kartanja, te potom zabranile njegovo prikazivanje i zaplijenile sve kopije, a srećom im je izmakla ona poslana u Cannes.

Dvadeset i dvije godine kasnije na kanskom festivalu je za najbolju režiju nagrađena i sjajna egzistencijalna drama Nostalgija Andreja Tarkovskog, priča o obiteljskim i intimnim problemima mučenom ruskom pjesniku Andreju Gorčakovu koji, boraveći u Toscani zbog pisanja knjige o svom osebujnom zemljaku i skladatelju Susnovskom, otkriva da je ovaj kao student glazbe u Bologni u 17. stoljeću bio toliko mučen nostalgijom da je izabrao povratak u Rusiju i život neslobodna čovjeka. Djelo koje se u Cannesu zakitilo i nagradom FIPRESCI i Nagradom ekumenskog žirija, vizualno je fascinantno, neponovljivo sugestivno režirano, iznimno poetično i naglašeno meditativno ostvarenje satkano od redateljevih intimnih čežnji i uvjerenja. Riječ je o snolikom remek-djelu, svojevrsnom celuloidnom životnom putovanju Andreja Tarkovskog kakvoćom usporedivom s autorovim najpoznatijim ostvarenjima Andrej Rubljov, Ivanovo djetinjstvo i Žrtvovanje, koje podjednako osvaja superiornom likovnošću, sjetnim i tjeskobnim ozračjem, dojmljivim umetanjem religijskih motiva i izvrsnim nastupima glumačke postave u kojoj je i glasoviti švedski glumac Erland Josephson.

Pismo ćaći dugometražnog debitanta Damira Čučića na autobiografskoj monodrami glumca Milivoja Beadera temeljen je križanac igranog, dokumentarnog i eksperimentalnog filma zasluženo na Puli 2012. ovjenčan Velikom Zlatnom arenom za najbolji film, Zlatnim arenama za najbolju sporednu mušku ulogu i montažu te posebnom Zlatnom arenom za ton i nagradom Breza za najboljeg redatelja debitanta. Projekt realiziran pune četiri godine storija je o čovjeku ranih srednjih godina koji, zbog pretpostavljiva nedostatka hrabrosti za osobno suočavanje s ocem, njemu šalje video-poruke u kojima mu u pravilu ludički zaigran (možda i samo infantilan), a često i pod djelovanjem alkohola otvoreno nabraja sve ono čime ga je u životu povrijedio. Pa tako kroz ispovjednu epistolarnu video-formu doznajemo da je grub i alkoholu sklon otac glumca u djetinjstvu često psihofizički zlostavljao, da mu je moguće i sa sadističkom strašću priređivao situacije intenzivna poniženja i straha, da je zbog veze s jednom Banjulučankom bio spreman napustiti i njega i majku, te da je ciničnim komentarima i omalovažavanjima sinovih odluka i postupaka konstantno uništavao njegovo samopouzdanje. Film koji sažeto ali dovoljno plastično opisuje gorčinom, zamjeranjima, nerazumijevanjem i prikrivenim bijesom, ali i ljubavlju i posthumnim mirenjem obilježen odnos pripadnika dviju generacija obitelji Beader, još jednom efektno elaborira tamno naličje i patologiju disfunkcionalnih obitelji tolstojevski „nesretnih na svoj način“.

O eponimnom Metropolisu Fritza Langa, zacijelo najglasovitijem nijemom filmu svih vremena, koji publiku i danas podjednako zadivljuje kao i u vrijeme premijere davne 1927., nema potrebe puno trošiti riječi. Iako je zbog naknadnih studijskih intervencija film skraćen četrdesetak minuta, što se odrazilo na dramaturšku i narativnu koherentnost, adaptacija romana Langove supruge Thee von Harbou bio je dotad najskuplje producirani njemački film. Epska fantastična priča smještena je u po uzoru na New York dizajniran megalopolis budućnosti Metropolis, a Lang u njoj na neponovljivo efektan način progovara o sukobu izrabljivanog i opresiji izloženog radništva s vlasnicima „sredstava za proizvodnju“.

Nagrađivana psihološka drama s elementima romantične komedije i krimića Hallam Foe Davida Mackenzieja uspjela je adaptacija istoimenog romana Petera Jinksa, nekonvencionalna i emotivna priča o odrastanju u kojoj su zamjetni elementi magičnog realizma i film noira, a koju nose odlično psihološki profilirani kompleksni likovi koje odlično tumače Jamie Bell, Claire Forlani, Ciarán Hinds i drugi.

U Srebrnim medvjedom za režiju nagrađenoj psihološkoj egzistencijalnoj drami Barbara suscenarist i redatelj Christian Pezzold s istančanim osjećajem za suptilno kreiranje razmjerno snolikog ozračja istodobne tjeskobe i začudne vedrine, križanjem pesimizma i optimizma, pa čak i melodrame s neočekivanim rubno duhovitim detaljima, ostvaruje iznimno efektne rezultate te stvara cjelinu do pucanja prenapregnutu od gdjekad samo naznačenih no uvijek jasno sugeriranih dramskih tenzija. Naslovna junakinja u izvrsnoj interpretaciji Nine Hoss liječnica je na pragu srednjih godina koja jednog ljeta početkom osamdesetih po kazni stiže u slikoviti obalni gradić negdje u istočnonjemačkoj provinciji. O njezinoj prošlosti isprva doznajemo samo da je upravo odslužila pretpostavljivo dužu zatvorsku kaznu zbog neke antirežimske rabote, a o njenom karakteru da je posrijedi vrlo strpljiva, čvrsta i odlučna žena. S vremenom će se otkriti da ona uz pomoć dečka političkog disidenta planira bijeg na Zapad, u čemu bi je mogli omesti poznanstvo s kolegom i šefom Andréom kao i skrb o psihofizički izmučenoj i trudnoj djevojci Stelli te suicidalnom tinejdžeru Mariju.

Napokon, sa šest Zlatnih arena nagrađena i nagradom Oktavijan ovjenčana obiteljska drama Kotlovina veterana Tomislava Radića priča je o okupljanju šire obitelji sredovječne Ane i njezinog supruga Mirka negdje u Hrvatskom zagorju, tijekom kojeg na vidjelo postupno počinju izlaziti obiteljske razmirice ali i različiti politički stavovi o Europskoj uniji, dijaspori i državotvornosti. Iako mu nedostaje izraženije drame, jer ona o seksualnom odnosu sredovječne povratnice iz Australije Mimi i mladog Jakova to nije, te premda je nepotrebno opterećen ekspliciranjem pretpostavljivo autorovih političkih stavova, Radićev sigurno i mjestimice nadahnuto režiran film ipak nudi slojevito i efektno profilirane likove, njihove suptilno predočene odnose, vrlo životne i uvjerljive dijaloge te raspoložene glumačke interpretacije. (Josip Grozdanić)