U cjelokupnom djelovanju Iva Škrabala na području kinematografije njegov praktičan rad na filmu zauzima manje, ali nikako nevažno mjesto. U široj je javnosti Škrabalo najpoznatiji kao autor legendarnih prijevoda naslova porno filmova (Hopa cupa u krevetu, Njoj se mili u svili, Šefica zna znanje i dr.) iz vremena dok je radio kao savjetnik za repertoar u Croatia filmu. Manje se zna da je Škrabalo dao naslove i mnogim hrvatskim filmovima (Tko pjeva zlo ne misli, Ljubavna pisma s predumišljajem i dr.) te sudjelovao u kreiranju mnogih hrvatskih filmskih klasika kao dramaturg (pedesetih i šezdesetih bio je zaposlenik Croatia filma i Jadran filma, a kasnije samostalni dramaturg, često u filmovima Zvonimira Berkovića). Film kojem je bio najviše privržen, kao gledatelj i kao sudionik stvaranja, bio je Tko pjeva zlo ne misli i Škrabalu je bilo iznimno drago što je upravo taj film proglašen najboljim hrvatskim filmom svih vremena.
U njegov samozatajni rad na filmu idu i male glumačke role u filmovima Opsada Branka Marjanovića i Ponedjeljak i utorak Vatroslava Mimice te humorna interpretacija glavne uloge u vrlo zanimljivu igranom obrazovnom filmu Put nije samo vaš Nikše Fulgosija u kojem su autori, u želji da ukažu na nesavjesno ponašanje seljaka koji voze kola u motoriziranom prometu, inscenirali spektakularni prizor sudara za potrebe kojeg su čak ubili jednog konja! Škrabalo je poznat i kao scenarist dokumentarnih filmova Živuće fotografije – slike iz prošlosti filma u Hrvatskoj i Škola narodnog zdravlja, sasvim u skladu s njegovim zanimanjem filmskog povjesničara, ali je manje znano da je bio i koscenarist animiranoga dugometražnog filma Čarobnjakov šešir.
Ivo Škrabalo radio je i kao redatelj stvorivši zanimljiv kratkometražni opus, u kojem se ističe dokumentarac Slamarke divojke. Međutim, u njegovom opusu ima još dokumentarnih filmova koji kvalitetom i tematskom intrigantnošću mogu izboriti mjesto u povijesti hrvatskog filma (Vodič kroz Trst i Kamo ide autoput?). Škrabalovim opusom dominira šaljiv kozerski, često i oštrije satiričan pristup, kojim je autor lagano, a ponekad i oštrije podbadao društveno-politički sustav. Tako se u Vodiču kroz Trst sprdao s legendarnom opsesijom socijalističkog čovjeka za prekograničnim šopingom u svijetu kapitalizma, a u filmu Kamo ide autoput? kroz prikaz lošeg stanja Autoputa bratstva i jedinstva razvio je intrigantnu metaforu propasti jugoslavenske zajednice.
Njegovi filmovi nisu nikad bili dosadni: tematski šaljivi, često i satirički bockavi te stilski dinamični, skloni ritmizaciji građe. Postoji i iznimka od ovih pravila, a to je Škrabalovo zadnje ostvarenje, Slamarke divojke, usporen, intiman, kontemplativan film o umjetnosti u kojemu je Škrabalo s puno ljubavi opisao seoske umjetnice iz svojeg rodnog kraja. (Juraj Kukoč)