Philipe je u Francuskoj postao zvijezda već u dvadesetčetvrtoj godini ulogom kneza Miškina u ekranizaciji Idiota (1946.) u režiji Georgea Lampina, a godinu kasnije osvojio je i Europu kao protagonist strastvene preljubničke priče u tada kontroverznom Đavlu u tijelu Claudea Autant-Lare



Dvojim da bi itko osim starijih Zagrepčana koji su to imali prilike vidjeti mogao i pomisliti da je pedesetih godina prošlog stoljeća jedno francusko kazalište doživjelo tako spontano oduševljen doček tolikoga broja građana našeg glavnog grada da se s njim teško mogu mjeriti i najavljeni ili čak organizirani dočeci naših sportaša osvajača medalja na europskim i svjetskim prvenstvima na Jelačićevu trgu. Prije više od pola stoljeća Trg maršala Tita bio je prepun, jer je u HNK-u gostovao Théâtre national populaire pod vodstvom jednog od tada najznačajnijih kazalištaraca Francuske i Europe Jeana Vilara. No, to mnoštvo u kojem su prevladavale žene nije se okupilo toliko zbog kazališta koliko zbog Gérarda Philipea, tumača uloge Rodriga u predstavi Le Cid francuskog klasicističkog dramatičara iz 17. stoljeća Pierra Corneillea. Philipe je tada bio ne samo najpopularniji francuski teatarski i filmski glumac nego i jedna od najvećih europskih filmskih zvijezda, a i taj je pojam imao tada drugačije značenje nego danas, jer u kinima (ne samo u nas) holivudski filmovi još nisu bili istisnuli ostale kinematografije.

Gérard Philipe je još za vrijeme Drugog svjetskog rata, dok je pohađao studij glume, počeo dobivati uloge i u kazalištu i na filmu. Tome je vjerojatno znatno pomogao njegov lijep izgled, ali je uskoro taj u privatnom životu vrlo povučen mladić počeo dobivati i vrlo složene uloge u kojima je zapanjio sposobnošću otkrivanja dubinskih slojeva osobnosti vrlo različitih likova. Tako je u Francuskoj postao zvijezda već u dvadesetčetvrtoj godini ulogom kneza Miškina u ekranizaciji Idiota (1946.) Dostojevskog u režiji Georgea Lampina, da bi godinu kasnije osvojio i Europu kao protagonist strastvene preljubničke priče u tada kontroverznom Đavlu u tijelu Claudea Autant-Lare. I dok se u tim počecima čini da je i likom i načinom interpretaciji Philipe idealni tumač pomalo nesigurnih, ali ipak buntovnih idealista, vrlo brzo s jednakim umijećem i uvjerljivošću (možda i sam sigurniji zbog slave koju je tako brzo osvojio) počinje glumiti likove koji se privlačnošću proračunato koriste zbog nerijetko prizemnih probitaka. Tako postaje i idealni tumač Stendalovih beskarakternih zavodnika u Parmskom kartuzijanskom samostanu (1947.) Christian-Jacquesa i Crveno i crno (1954.) Claudea Autant-Lare, dodajući im ipak notu ljudskosti stanovitom melankolijom kojom često obavija svoje likove, te neobičnim izražavanjem tuge sjetnim osmijehom (što je karakteristika gotovo svih njegovih uloga), stvarajući tako neočekivan odmak od postupaka lika kojeg tumači. Taj je odmak najvidljiviji, a i najdojmljiviji u filmovima koje je radio s velikim Réneom Clairom. Od njih ćemo u ovom ciklusu vidjeti Ljepotu đavola (1950.) i Velike manevre (1955.) gdje ta svojevrsna odsutnost prelazi u kreativno poigravanje sa stvarnošću. Još je zabavnije poigravanje s ulogom heroja i žanrovskim modelima u povijesnom avanturističkom spektaklu Fanfan la tulipe (1951.) Christian-Jacquesa koji je nedvojbeno najpopularniji Philipeov film. No, da može biti jednako uvjerljiv i u dramatičnijim situacijama pokazao je ulogom slikarskog od suvremenika neshvaćenog genija Modiglianija u prikazu bijednog kraja njegovog života u Montparnasse 19 (1957.) Jacquesa Beckera. Budući da je i Becker (1906.) koji je navijestio neke pomake karakteristične za nadolazeći francuski novi val, uskoro (1960.) umro, a Philipe pokazao da bi se njegov odnos prema ulozi mogao uklopiti u tu tendenciju koja je odigrala bitnu ulogu u svjetskoj kinematografiji šezdesetih godina, bilo je tekstova koji su se bavili mogućim značajem Philipea u tim novim uvjetima.

Da bi se on tim promjenama vjerojatno vrlo dobro prilagodio pokazuje i jedan od posljednjih njegovih filmova prije rane smrti od raka - osuvremenjena ekranizacija Opasnih veza (1959.), gdje u režiji Rogera Vadima on rafinirano tumači Valmonta koji spletkama i odnosom prema seksu u odnosu na prve uloge pomalo nesigurnih, ali strastvenih i romantičnih ljubavnika predstavlja suprotni pol bitne karakteristike filmskih uloga velikog francuskog glumca – njegove erotske privlačnosti. Za nas će pak biti posebice zanimljivo koliko je nakon više od pola stoljeća ostalo od fascinacije Zagrepčana, a posebice Zagrepčanki jednom od najvećih zvijezda u povijesti europskog filma. (Tomislav Kurelec)