Kako prolaze oni koji granice prelaze ilegalno, njima posvećujemo ovogodišnje 4. po redu izdanje Mediteranskih igara. To su igre kojima se testira čovjekova izdržljivost. Igre s granicama




Koji je razlog vašeg posjeta? Posjet. Prvi put u Izraelu? Aha. Kako ste rekli da je vaše prezime? Tahani. A očevo ime? Musa. Gdje je rođen? U Libanu. Kad ste napustili Liban? Rođena sam i odrasla u Brooklynu, New York. A vaša majka, gdje je ona rođena? Također....u Libanu. A vaš djed? Ovdje. Rođen je ovdje. U Izraelu...Gdje? Stanite na stranu, molim. Ovaj dijalog između Soraye i carinika događa se u aerodromskoj sekvenci debitantskog filma palestinske redateljice Annemarie Jacir La sel de la mer. Ono što će nakon ispitivanja uslijediti dobro je znani ponižavajući 'striptiz'. Nakon toga, ona može konačno ući na područje Zapadne obale, ali samo s dvotjednom vizom. Time njena tortura prelaska granice nije završena. Da bi ušla u Ramalu, mora proći kontrolu čije metode nalikuju na ulazak u najbolje čuvani zatvor.


No, bez obzira na sve peripetije koje je doživjela da bi došla do cilja i preuzela djedov novac koji stoji zamrznut na računu u British Palestine Bank u Ramali, Soraya može biti sretna i zadovoljna. Ona je, naime, sve svoje granice prešla s važećim dokumentima, dakle, legalnim putem. Kako prolaze oni koji ih prelaze ilegalno, njima posvećujemo ovogodišnje 4. po redu izdanje Mediteranskih igara. To su igre kojima se testira čovjekova izdržljivost. Igre s granicama.


U filmu Terramadre snimljen u asketski gerilskoj regionalnoj produkciji bez uplitanja velikih korporacija koji priča o ljubavi prema domu i gubitku doma, sudbina njegova protagonista zrcali se u tragediji ilegalnog emigranta Alija koji je preživio havariju broda blizu Palme di Montechiaro. U remek-djelu začudnog Alžirca Tariqa Teguie Bolje Rim nego ti snimljenim ukradenom DV kamerom i ridikulozno niskim budžetom, tom velikom filmu koji priča jezikom svjetla, tišine, tijela i gesti, žudnja za bijegom/egzilom i lažnim papirima utapa se u prašnjavu gradilištu čiji je krajolik toliko odbojan da ubija nadu u bilo kakvu izgradnju i napredak. Zato je Teguia zaslužio posebni tretman s bonus uvrštenjem njegova najnovijega filma Gabbla koji prati halucinantnu pustinjsku odiseju alžirskog geodete i emigrantice iz Čada, golih u sedlu (doslovno i metaforički). U oba filma fundamentalističko i političko nasilje proteže se njegovim dugim i minimalističkim kadrovima poput mračne sablasti od koje je moguć tek bijeg u nigdje(zemsku) kroz prašinu i magličastu koprenu od nepodnošljive žege. Do sada nijedan filmaš nije imao tu čast da na Igrama bude predstavljen čak dvjema filmovima, osim autora kojima je bila posvećena retrospektiva (Chahine, Guediguian). Učinili smo to zato jer smatramo da Teguia to i zaslužuje.


Kao i uvijek, 'Igre' ostavljaju veliki prostor tijelima. U Svadbenoj pjesmi pulsirajući erotizam tijela (prijateljstvo Židovke i Arapkinje u okupiranom Tunisu) i prostora (hamam) doveden je do usijanja. A film Un altro pianeta snimljen s budžetom od tisuću eura za nekoliko dana, promatra dan na onoj istoj plaži na kojoj se u finalnome kadru Fellinijeva filma La dolce vita nasukala golema raža, samo što ražu sada zamjenjuje jedan sirovi preplanuli gej, pri čemu autor pokušava isklesati na njenim dinama spomenik običnoj svakodnevnici da bi u njoj pronašao neobično.


Tummolinijev smiješni i žalosni film dokazuje da se najzanimljivije stvari u talijanskoj kinematografiji trenutno zbivaju upravo na njenim marginama koje ne žele robovati produkcijskim zahtjevima berluskoniziranog imaginarija. Zato smo kao festivalsku 'zemlju partner' odabrali upravo Italiju, dok smo paralelnu selekciju simbolično nazvanu Kino otok posvetili autoru i njegovu otoku, konkretnije, Mallorci (Yo), Sardiniji (Sve se vraća), Siciliji (Majka zemlja) i Cipru (Akamas) čije su vedute miljama udaljene od turističkih stereotipa. (Dragan Rubeša, izbornik programa)