Prerani odlazak filmskog ilirca

Peterlić je bio naš filmski ilirac, čovjek kojeg je na početku karijere dočekao bijeli, prazni list, a ostavlja za sobom razmjerno zrelu filmsku kulturu

Ante Peterlić, bio je filmolog, teoretičar, enciklopedist, redatelj te prije i ponajviše od svega profesor. On je faktički sâm utemeljio hrvatsko filmsko mišljenje i svi mi u tom poslu izravno ili neizravno neizmjerno mu dugujemo, a otišao je tako prerano, ne dovršivši zadnje i jedino preostalo ključno djelo - veliku, preglednu historiju filma. Jer, osim toga velikog posla, Ante Peterlić učinio je praktički sve ostalo. Bio je prvi Hrvat koji je doktorirao na filmološke teme i time praktički ustrojio filmološku znanost u nas. Prvi je predavao filmske kolegije na sveučilišnoj razini. Napisao je prvu, vrlo dobru i još jedinu teoriju filma na hrvatskom jeziku - Osnove teorije filma. Uredio je tijekom osamdesetih godina Filmsku enciklopediju, jednu od svega osam u svijetu, dvotomno majstorsko djelo koje danas izdržava najviše standarde. Za filmsko mišljenje on je praktički sam učinio ono što su u drugim sredinama činile generacije i desetine velikana. Baš kao što su prije stotinu pedeset godina ilirci, Rački, Smičiklas i Kukuljević, preko noći stvarali humanistički pejzaž i utemeljili današnje znanosti, za film je to učinio Peterlić. Bio je naš filmski ilirac, čovjek kojeg je na početku karijere dočekao bijeli, prazni list, a ostavlja za sobom razmjerno zrelu filmsku kulturu. Ante Peterlić rođen je u Kaštelima 1936., odrastao je u Šibeniku, a 1959. diplomirao u Zagrebu anglistiku i jugoslavistiku. Tijekom pedesetih godina jedan je od protagonista mlade filmofilske kritičarske grupacije “hičkokovaca”, koja se u to vrijeme nadahnjivala Andre Bazinom i francuskom “politikom autora” te promicala imanentno filmske kriterije oponirajući kulturalno-snobovskom vrednovanju filma ovisno o “veličini teme” i umjetničkoj pretenziji. Zbog posebna valoriziranja Hollywooda, a osobito autora poput Forda, Wylera, Hawksa i Hitchcocka, grupa je dobila i pomalo posprdni naziv “hičkokovci” koji su članovi pak rado usvojili. Dio kritičara iz grupe krenuo je putem režije (Branko Ivanda, Zoran Tadić), a i sam Peterlić učinio je to kad je 1969. režirao igrani film Slučajni život. Film nastao pod jakim utjecajem krugovaške literature i egzistencijalizma, prošao je slabije nego što je zasluživao, a Peterlić - od 1966. profesor na komparativnoj književnosti - definitivno se okrenuo filmološkoj znanosti i popularizaciji filma. Na odsjeku komparativne predavao je točno 40 godina, od 1966. do 2006., i bio plebiscitarno najpopularniji profesor. Sedamdesetih je postao prvi hrvatski doktor filmologije i objavio teorijsku raspravu o strukturi filmskog vremena. Godine 1977. objavljuje spomenute Osnove teorije filma, i danas školski udžbenik. Potkraj sedamdesetih, Leksikografski zavod mu unatoč političkom podozrenju odozgo povjerava pionirski posao - dvosveščanu filmsku enciklopediju koja će kompletna izići do kraja osamdesetih. Peterlić je tada udružio snage i znanje cjelokupne jugoslavenske filmologije i načinio leksikografski masterpiece koji gledamo s blagom nevjericom; takvo bi djelo našoj sredini danas bilo posve neizvedivo. U tadašnjoj, postkarađorđevićevskoj Hrvatskoj, Peterlić je izborio i jednu malu, ali tada slatku jezičnu pobjedu: izborio se da se enciklopedija tiska u hrvatskoj verziji, a svi članci prevode. U to doba Peterlić je i svojevrsni mali celebrity, jer se često pojavljuje na televiziji gdje u izvrsnoj emisiji 3,2,1… kreni interpretira filmove i razgovara s velikanima poput Wellesa, Herzoga, Truffauta. Činjenica da je nacionalna televizija u prime timeu puštala neke tamo profesore da pričaju o filmskim ezoterijama danas nam se također čini nestvarnom. Devedesetih i u ovoj dekadi Peterlić je nastavio takav popularizatorski rad najviše feljtonima u časopisu 15 dana i dvotjedniku Vijenac, a te fragmente iz filmske historije objedinio je u dvije knjige: Studije o 9 filmova i Deja vu. Mi iz struke znali smo da su ti fragmenti dijelom i trening za veliku historiju filma koju je Peterlić pisao i koja je bila jedino preostalo što u našoj filmologiji nije načinio. Tu knjigu, ipak, nije dočekao. Peterlićev utjecaj na hrvatski film nije zastajao samo na onom što je pisao. Bio je iznimno voljen profesor. Sustavno se trudio darovite učenike usmjeriti u struku. Većina ljudi koji danas misle i pišu o filmu prvi su ulazak u struku dugovali njemu. Ni sâm se moguće ne bih bavio ovim čime se bavim, niti bio ovdje gdje jesam da nije bilo profesora Peterlića. Osamdesetih godina poslao me iz fakultetske klupe svom drugom učeniku (Dariju Markoviću) u časopis Kinoteka. Tamo sam propisao, a onda su slijedili drugi poslovi, treći… Nisam jedini u čiju se sudbinu umiješala takva Antina divine intervention: ima nas desetine, čitav klub, od kinoteka, arhiva, filmskog saveza, pa do fakultetskih katedri, Leksikografskoga zavoda i novinskih redakcija. I to je dio priče o Anti Peterliću, čovjeku koji je hrvatsku filmologiju stvorio ni iz čega. (Jurica Pavičić, Jutarnji list)

Peterlićev „film života“

Uza svu ozbiljnost kojom je pristupao temeljnoj životnoj preokupaciji, filmu, Ante Peterlić je - zbog poznate sklonosti igralačkom - uvijek rado sudjelovao u izradi raznovrsnih rang lista filmova: svejedno „domaćih“, svjetskih ili onih „svih vremena“

Neke su rang liste bile objavljene i u tisku, premda se ne mogu zakleti da je svjetlo dana ugledala i ona iz koje bi se, crno na bijelo, moglo vidjeti koji je film, po Peterliću, mogao ponijeti laskavu titulu najboljeg u povijesti svjetskog filma. Istini za volju, pišući svoje tekstove, i sam se je, ne jednom, znao pozivati na one razglašene, pa i u našoj javnosti dobro poznate popise svevremenih filmova da bi, najčešće, prokomentirao neke znakovite promjene na tim listama koje su se, s protokom vremena i zbog promjenljivosti ukusa, znale temeljito „drmati“: primjerice, nije mogao ne uočiti da je svojedobno visoko pozicionirani film Kradljivci bicikla Vittoria De Sice doživio popriličan pad, a da je, među režiserima, nekoć prezrivo nazivani „majstor zabave“, Alfred Hitchcock, uporno pužući prema gore, naposljetku zasjeo na sam vrh.

Nalazi li se među dvojicom spomenutih režisera, kojima se i Peterlić uvijek divio, traženi „pobjednik“?

Kada smo već kod igara, kojima se upravo Peterlić obijesno predavao (na primjer: natjecanje u tome tko će se sjetiti više filmova na B, R ili na Ž), uvaženi je sveučilišni profesor, kao osvjedočeno sjajni poznavatelj nogometa, osobito obožavao, sa svojim „neozbiljnim“ društvancetom u kavani Corso sastavljati ekipe po uzoru na nogometne momčadi: na primjer, na vratima Keaton, obrana Griffith, Dreyer, Mizoguchi, Renoir; srednji red: Bergman, Buñuel, Fellini; u napadu: Lang, Losey; isturena špica: Godard. Rezerve: Kieślowski, Fassbinder, Truffaut, Golik. Trener: Hitchcock. Vlasnik kluba: Sergej Bondarčuk.

Da bih odgovorio na pitanje koji bi to film, u Peterlićevu viđenju, mogao ponijeti „strašnu“ titulu najboljeg svih vremena, bit će mi potreban mali („uozbiljeni“) zalet...

Razlozi opsesioniranosti Peterlićeve generacije američkim klasičnim filmom, posebno samoga Peterlića, objašnjivi su koliko zgađenošću te generacije indoktrinacijskim terorom sovjetskog filma kojemu su bili izloženi (i koji je nakon Drugoga svjetskog rata nadmoćno dominirao), toliko i spoznajom da je Hollywood, kada je konačno mogao kročiti i na naše tlo, ponudio pravu repertoarnu raskoš udovoljavajući svojim produkcijski bogatim i izvedbeno perfekcionističkim žanrovskim proizvodima golemoj gladi za zabavom u „narodnih masa“, ali i potrebi rafiniranije publike za umjetnički potentnijim filmskim djelima, kojih je u „tvornici snova“ također bilo na pretek. No, zahvaljujući širokoj kulturi koju je stekao i pronicljivosti koja ga je resila, Peterlić je zarana bio vičan prepoznati po čemu će se to klasični Hollywood trajno pamtiti. U sada već paradigmatskom eseju tiskanom 1961. godine u časopisu Filmska kultura, analizirajući opus uvaženoga Georgea Stevensa iz perspektive montažne spone poznate pod nazivom pretapanje, razotkriva u stvaralaštvu američkoga klasika nedvojbenu nazočnost autorskog stava. Tih šezdesetih opsesionirali su ga i filmovi Williama Wylera kako zbog autorove potrebe da kritički polemizira s nekim aberacijama američkog društva, tako i s Wylerove sklonosti retorici dugih kadrova sekvenca oslobođenih naglašenijih rakursa i pokreta kamere. Višekratno je gledao filmove kao što su Najbolje godine našeg života, Detektivska priča, Male lisice, Nasljednica ili Prijateljsko uvjeravanje.

Nalazi li se među tim filmovima njegov favorit?

No, na osobit i samo njemu svojstven način (kompetentna pisca o filmu) indirektno je polemizirao i s tada raširenim stavom da sve što nam dolazi s one strane Atlantika nije ništa drugo do vješto kamuflirana i krajnje pogubna ideologija čiji je cilj tiho a ustrajno destruiranje temelja „najpravednijeg“ društva. On je, ipak, u djelima takvih gorostasa stvaralačkog duha kakvi su Hitchcock, Hawks, Ford, Wilder ili Huston i Welles - da spomenem samo neke - vidio genijalne autore koji su još itekako znali u djelima svjedočiti o mračnim stranama zemlje koja je bila povjerovala da se u sintagmi „američki san“ krije čarobna formula jenkijevske dugovječnosti i zajamčena blagostanja.

Volio je i izučavao djela kakva su Vrtoglavica, Nepoznati iz Nord-ekspresa, Pravac sjever-sjeverozapad, Psiho, Ptice, Lice s ožiljkom, Duboki san, Imati i nemati, Rio Bravo, Poštanska kočija, Moja draga Clementina, Tragači, Mirni čovjek, Čovjek koji je ubio Liberty Walancea , Dvostruka obmana, Neki to vole vruće, Apartman, Malteški sokol, Blago Sierra Madre, Džungla na asfaltu, Afrička kraljica, dakako Građanin Kane pa Veličanstveni Ambersonovi, Othello, Dodir zla...

Je li tu „taj“? Možda...

Dakako da tako plauzibilan, ludički i široko radoznao duh (što je položio temelje filmološkom diskursu u nas, ali i uzorke mogućih drugih pristupa mediju), sve kada bi i htio, nije mogao ne vidjeti svu silu moćnih kinematografija i ingenioznih autorskih ličnosti posijanih diljem svijeta koji nam podariše djela dostojna i najekskluzivnijih opće umjetničkih riznica svijeta...Možda bi da je „reprezentacija“ sastavljena tek od prvaka europskog filma imala, u okršaju s „momčadi“ sa sjevernoameričkog kontinenta (pojačanom, recimo, Griffithom, Chaplinom, Keatonom i još ponekim) dobrih izgleda za plasman „u iduće kolo“? Recimo, Peterlić kao mogući izbornik imao bi na raspolaganju i takve „malenkosti“ europskoga filma kakvi su: Murnau, Lang, Eisenstein, Dreyer, Renoir, Bresson, Reed, Bergman, Vigo, Truffaut, Lean, Clair, Buñuel, Visconti, Fellini, Antonioni, Herzog, Chabrol, Resnais, Godard, Fassbinder, Jancso, Angelopulos...
Kome bi bilo krivo ako bi se ustanovilo da se među europejcima „skutrio“ Peterlićev broj 1! Zar mnogima od njih nije posvetio najbolji dio spisateljskog umijeća!
A Kurosawa!? A Kizoguchi!? A Ozu?!

Evo što hoću reći. Vjerujem da bi se pred takvim pitanjem i sam debelo zamislio prije no što bi smogao hrabrosti ispaliti svoj - naslov nad naslovima. Zapravo, siguran sam da bi taj profesor, filmolog i povjesničar filma možda dugo, vrlo dugo vagao različite argumente prije no što bi razriješio tu dilemu. Nije isključeno da bi to prvo mjesto pokušao „podbočiti“ i s nekoliko naslova!

No, vjerujem da bi posve drukčije reagirao da ga je, nekoć, netko iznenada probudio u gluho doba noći i da je od njega, prije no što se posve rasanio, zatražio da „odmah i sada“ ispali njemu najdraži naslov.

Uvjeren sam da bi to bio Fordov film Čovjek koji je ubio Liberty Walancea!

I ne samo zato što pouzdano znam da je taj film uporno i u različitim prigodama spominjao, što se neprestance vrzmao oko njega. Jer, taj visoko sofisticirani Fordov western ima onu „širinu“ u sebi koja je u suglasju s Peterlićevom recepcijskom širinom i dubinom. Ponajprije, dio je one moćne kinematografije na kojoj se “školovao“, koja je u njemu užgala „vječitu vatru“ filma i koja mu je omogućila da, bez „revolucionarne“ geste, u svojoj sredini inaugurira slobodan pristup filmskom djelu na način svjetski renomiranih majstora interpretacije filmskih djela, kakvog autorskog opusa ili škole prepoznatljive poetike.

Dakako, ne bi to bio isključivo „odabir srca“, jer Fordov western, kao malo koji drugi američki film, lucidno revidira uvriježene (idealizirane) mitologeme o genezi Amerike, u čijem je ustoličenju u najvećoj mogućoj mjeri participirao i sam Hollywood. Otjelovivši u trojci sjajnih interpreta (Johne Wayne, James Stewart, Lee Marvin + Vera Miles) tri „moguće“ Amerike (iz kojih je međusobnim isprepletanjem nastala ova i ovakva koju živimo), Ford je uspio ostvariti djelo moćne misaonosti i žestokih osjećajnih potencijala?

Griješim li, dragi prijatelju Ante?
(Petar Krelja)

P.S.
Ipak sam pronašao jednu listu, u kojoj Peterlić izdvaja 10 njemu najvrjednijih filmova prikazanih 1976. godine. U toj su anketi svoje izbore bili priložili i drugi tada aktivni kritičari: Branko Belan, Mira Boglić, Petar Krelja, Mato Kukuljica, Tomislav Kurelec, Đurđa Polimac, Nenad Polimac, Živorad Tomić, Vladimir Vuković, Darko Zubčević

Dr. Ante Peterlić:
1) Nashville (Altman)
2) Gospodin Verdoux (Chaplin)
3) Čovjek iz Australije (Huston)
4) Noćna kretanja (Penn)
5) Prizori iz bračnog života (Bergman)
6) Kalifornijski poker (Altman)
7) Let iznad kukavičjeg gnijezda (Forman)
8) Romantična Engleskinja (Losey)
9) Dan skakavaca (Schlesinger)
10) Nevini ljudi prljavih ruku (Chabrol)

Peterlićeva primjedba: U popisu nisam uvrstio filmove koji su već jednom prije bili otkupljeni.