Filmska večer posvećena slikarici i multimedijskoj umjetnici Bredi Beban (1952.-2012.), presjek je njezina četvrtstoljetnog filmskog rada započeta u okviru proširene likovne scene bivše Jugoslavije, dovršena i zaokružena u međunarodnom egzilu te obilježena svim onim što nosi iskustvo izmještene i raskorijenjene osobe liminalnog identiteta. Rođena u Novom Sadu, odrasla u Skopju, umjetnički formirana u Zagrebu 1970-ih, afirmirana na međunarodnoj sceni u 1980-ima, Breda Beban završila je umjetnički i životni put u Londonu, gdje je početkom ratnih 1990-ih pronašla utočište zajedno s profesionalnim i životnim partnerom Hrvojem Horvatićem. Do njegove smrti 1997. godine, potpisali su kao tandem niz televizijskih emisija, kratkih filmova i videoradova. Horvatić je pritom brinuo za (filmsku) formu, a Beban je osmišljavala sadržaj, crpeći ga u početku iz svoje transavangardne likovnjačko-performerske prakse. Naslanjajući se na filmsku avangardu i modernizam (Bressona, Dreyera i Tarkovskog) te na bizantsku umjetničku tradiciju, u zajedničkim meditativnim radovima tematiziraju prolaznost vremena i moć sjećanja, istražuju spiritualne dimenzije (balkanskog) krajolika kao zrcala psiholoških stanja i raspoloženja (Taking on a Name, 1987.), ali i ljudskog lica "kao krajolika" (Geography, 1989.).
S odlaskom u egzil prevladava stanje „trajnog gubitka“ (doma i domovine), u kojem prožimanje osobnog i povijesnog iskustva u protonarativnoj formi dobiva prizvuk tihe sjete i nostalgije (Absence, 1994., Hand on the Shoulder, 1997.). Nakon programatski inscenirane i uglazbljene (ženske) emancipacijske geste Brede Beban u posljednjem zajedničkom filmu Jason's Dream (1997.), to se raspoloženje pojačava u njezinim samostalnim radovima od 1998. godine, kao što je niz od šest „malih filmova za plakanje“ iz 2003. (Imagination is Funny, One Day in a Far-off Place Somewhere i dr.). No autorefleksivni Walk of Three Chairs iz iste godine, evokacija zgode iz obiteljske povijesti performansom na splavi koja plovi beogradskim ušćem, nedvojbeni je vrhunac emancipirane nostalgije autorice, u kojoj se njezina intimna geografija prepliće s geografijom i melosom trajno izgubljena zavičaja.
(Diana Nenadić)