I ovogodišnji ciklus suvremenog argentinskog filma gledateljima, koji traže odmak od holivudske blockbuster-konfekcije i adaptacija superherojskih stripova, donosi kvalitativno iznadprosječno uspjele, intrigantne i u pravilu vrlo vrijedne naslove čiji se autori fokusiraju na iznimno zanimljive intimne drame
Psihološka egzistencijalna drama Rekonstrukcija (La reconstrucción) suscenarista i redatelja Juana Taratutoa, u kojoj je izvrsni Diego Peretti 2013. godine nagrađen na festivalu u Havani te nominiran za Nagradu Argentinske akademije filmskih umjetnosti i znanosti, tako nudi iznimno sugestivnu, naglašeno emotivnu, vrlo atmosferičnu, sigurno i suptilno režiranu te oko slojevitih i sjajno profiliranih likova osovljenu storiju o povučenom, osamljenom i grubom Eduardu. Riječ je o prilično asocijalnom i kako se isprva čini bezdušnom sredovječnom radniku u rafineriji koji na poziv odluči posjetiti starog prijatelja Marija i njegovu obitelj. Eduardo inače živi u posve zapuštenu i neurednu stanu, spava na golom madracu i rukama jede hranu iz konzervi, šutljiv je i otresit tip uvijek odjeven u istu iznošenu i prljavu odjeću. Bez razmišljanja odbija se zaustaviti i pomoći ženi upravo stradaloj u prometnoj nesreći, a gledatelji mogu samo pretpostavljati kakva ga je nevolja dovela do takva stanja. Mario i njegova senzibilna supruga Andrea poznaju Eduarda iz sretnijih dana i znaju da on nekad nije bio takav čovjek, no to ne znaju njihove nesigurne kćeri, tinejdžerice Cata i Ana. Kad stigne u njihov gradić Ushuaiju u Patagoniji, Eduardo će doznati da je pred Mariom možda i duži boravak u bolnici o čemu ne želi puno govoriti, a tijekom tog vremena on se mora naći pri ruci Andrei i curama te se pobrinuti za nesmetan rad prijateljeve trgovine. Dakako da je neuredni i asocijalni gost isprva izrazito odbojan Cati i Ani, no nakon što zbivanja krenu neočekivanim tijekom njihovi će se odnosi početi mijenjati i usložnjavati a Eduardo će spletom okolnosti biti prisiljen pokazati i svoje ljudskije lice. Hladna i snježna Patagonija izvrsna je pozornica za oslikavanje karakternih nijansi osebujna i naizgled podjednako hladna protagonista kao i ostalih likova, baš kao i njihovih teških intimnih i egzistencijalnih drama konture kojih se u impresivno kreiranom tjeskobnom ugođaju postupno ocrtavaju pred gledateljima, kojima se pak prepušta da sami nadopunjuju praznine i daju odgovore na neprikazane i neizrečene detalje.
Diego Peretti je dominantno komičar prilično popularan među domicilnom publikom, a u komičnoj ga ulozi zatječemo u nepretencioznoj i zabavnoj triler-komediji Vrijeme hrabrosti (Tiempo de valientes) suscenarista i redatelja Damiána Szifrona. Priča filma prilično je konvencionalna, možda ponajviše asocira na zaplet žanrovski srodnog naslova Analiziraj ovo Harolda Ramisa, a prati psihologa Mariana Silversteina koji je zbog izazivanja prometne nesreće osuđen na rad za javno dobro. To javno dobro bit će terapeutska pomoć grubom inspektoru Alfredu Díazu, prijeku čovjeku koji upravo proživljava ozbiljnu krizu zbog otkrića suprugine nevjere. Njihov neobičan buddy-buddy spoj najprije će dovesti do Marianove spoznaje da je i njega prevarila supruga Diana, a vrlo brzo i do otkrivanja velike kriminalne urote u koju bi mogli biti umiješani visoki pripadnici federalnih i tajnih službi i u kojoj se lako gube životi. Autor Damián Szifron vješto barata i poigrava se općim mjestima žanra, glumačka "kemija" između Diega Perettija i Luisa Luquea je uvjerljiva, naracija je tečna i dinamična, a u mješavini trilera i komedije osim akcijskih segmenata moguće je pronaći i tragove nijemofilmske burleske i špageti-vesterna.
Nagrađivana egzistencijalna drama U ribolovu (Días de pesca) scenarista i redatelja Carlosa Sorina gledatelje također vodi u Patagoniju i upoznaje s plahim Marcosom Tuccijem, sredovječnim djelatnikom njemačke tvrtke za proizvodnju kugličnih ležajeva iza kojeg je, većim dijelom zbog alkoholizma a manjim zbog čestih poslovnih izbivanja iz doma, propali brak iz kojeg ima odraslu kći Anu. Ona je udana mlada žena koja sa suprugom Joseom i kćeri živi u obalnom gradiću Puerto Deseadu u koji Marcos, želeći obnoviti pokidane veze s Anom, odluči otputovati iz Buenos Airesa usput namjeravajući vrijeme iskoristiti i za uživanje u ribolovu. No ni jedno ni drugo neće se odvijati kako je Marcos planirao, jer su s jedne strane ožiljci na Aninoj duši očito još preveliki da bi se tako jednostavno pomirila s ocem, a s druge jer je on u ribolovu posve neiskusan i nevješt. Premda sugerira da je protagonist možda i ozbiljno bolestan čovjek koji pokušava svoditi životne račune, Carlos Sorin pametno izbjegava melodramatičnost i cjelinu oblikuje kao karakternu studiju koju nosi sjajni Alejandro Awad, glumac kojem odlično leže sjetom i empatičnim humorom obojane role i kojeg smo mogli zapaziti u izvrsnoj triler-drami Devet kraljica Fabiána Bielinskog.
Zasluženo je nagrađivana i humorna egzistencijalna romantična drama Zidovi (Medianeras) scenarista i redatelja Gustava Tarettoa, priča o dvoje dobrano izglobljenih i pomalo asocijalnih mladih ljudi koji su stvoreni jedno za drugo no to ne znaju, iz jednostavnog razloga što se ne poznaju iako u Buenos Airesu žive u neposrednom susjedstvu. On je Martin, web-dizajner koji živi u malenom jednosobnom stanu s psićem kojeg mu je još prije sedam godina ostavila bivša djevojka, povučen momak kojem se čitav život, od naručivanja hrane do virtualnog seksa, odvija online, i koji prezire suvremenu arhitekturu grada u kojem živi, a koji se pretvorio u kaotični mravinjak s otuđenim i nesretnim ljudima. Jedna od takvih osoba je Mariana, arhitektica koja dvije godine nakon stjecanja diplome ne može pronaći posao u struci pa radi kao dizajnerica gradskih izloga, mjesta koja ona zove "međuprostorima" jer ne pripadaju ni uličnoj stvarnosti ni interijerima trgovina. Mariana je cura koja se boji vožnje liftom, koja još od djetinjstva u knjizi ilustriranih zagonetki na jednom crtežu bezuspješno u mnoštvu ljudi pokušava pronaći mladića u prugastoj majici, i koja tijekom protekle četiri godine, otkad ju je napustio dečko, izbjegava kontakte s muškarcima a u dobroj mjeri i s ljudima općenito. Svakodnevicu Martina i Mariane, koji će spletom okolnosti i više slučajno no namjerno povremeno ipak upoznavati neke ljude te pokušavati započinjati romantične veze, autor oslikava neposredno, intimistički i naglašeno empatično, s osloncem na ironiju i ponekad crni humor bilježeći njihova razmišljanja i unutarnja stanja. Iako se oboje isprva doimaju prilično čudnima i osebujnima, s vremenom će se pokazati da je riječ o sasvim normalnim mladim ljudima koji se od razočaranja svijetom oko sebe skrivaju u svojim stanovima i intimnim svjetovima.
Napokon, u romantičnoj egzistencijalnoj drami Viola scenarista i redatelja Matíasa Pińeira ulazimo u svijet skupine mladih kazališnih glumica koje u jednom malom teatru u Buenos Airesu pripremaju inovativnu izvedbu Shakespeareove Dvanaeste noći, jedne od njegovih kasnijih drama u kojoj će ovaj put sve uloge tumačiti žene. U taj nas svijet uvodi naslovni lik Viola, u interpretaciji Maríje Villar, djevojka koja je nedavno diplomirala i koja za život zarađuje na biciklu gradom raznoseći i prodajući piratske DVD-ove filmova koje njen dečko Javier skida s interneta. Kad prilikom raznošenja filmova uđe u kazalište i upozna senzualnu Ceciliju, djevojku koja u Shakespeareovu komadu tumači središnju protagonisticu Violu, stvarna Viola će prihvatiti Cecilijin poziv da prati pripremanje predstave. U tek 65 minuta dugom filmu Matíasa Pińeira, nastalom na tragu eksperimentatorstva i izvedbene poetike Jacquesa Rivettea koja se očituje i u improvizacijama te brisanju granica između stvarnosti i fikcije, osobnosti likova profiliraju se i na pozornici i iza nje, a Shakespeareovo djelo autoru služi i za zanimljive metafikcijske igre identiteta i romantično-spolnih afiniteta.
(Josip Grozdanić)
