Bavljenje privatnim i intimnim dramama protagonista u prijelomnim povijesnim
događanjima bitna je odrednica redateljeva opusa
U organizaciji Filmskog centra prije godinu dana prikazan je ciklus
madžarskih filmova Istvána Szabóa koji je visokim dometima filmova (dobitnika
mnogih međunarodnih priznanja) kao što su Otac (1967), Ljubavni film
(1970) i Povjerenje (1980) potvrdio kako je riječ o autoru koji s
pravom zauzima mjesto u vrhu ne samo madžarske nego i europske kinematografije.
Takav je sud nakon te prve njegove faze bio utemeljen i na tome što se Szabóv
prosede, djelomice utemeljen na iskustvima poljske kinematografije druge
polovice pedesetih godina prošlog stoljeća i nakon dominantna francuskog
novog vala, dojmljivo uklapao u maticu tadašnjeg europskog modernizma, ali
isto tako i na provokativnosti njegovog svjetonazora. U Ocu je bilo
naglašeno (za njegove početke karakteristično) zanimanje za načine kako se
ideali mladih ljudi ruše u sukobu sa čvrstim društvenim normama, što je bila
neizravna, ali vrlo dojmljiva kritika tadašnjeg madžarskog socijalističkog
poretka. U preostala dva bilo je već mnogo jasnije bavljenje privatnim i
intimnim dramama protagonista u prijelomnim povijesnim događanjima (u ovom
slučaju - madžarska revolucija 1956, Drugi svjetski rat) kao bitnom odrednicom
njegova opusa, uočljivom i u ostvarenjima iz ovog novog ciklusa - Mefisto
(1981), Pukovnik Redl (1985) i Hanussen (1988).
Ti filmovi - snimani u znatno raskošnijim međunarodnim koprodukcijama, uz
također brojne međunarodne nagrade – izazvali su i u svijetu i u nas znatno veće
zanimanje široke publike, dok su sudovi o Susretu s Venerom (1991) bili
podijeljeni u rasponu od hvalospjeva do osporavanja, možda i zbog toga što je
okvir intimne drame protagonista ponajprije umjetnost, dok su presudna društvena
zbivanja (posebice stvaranja nove ujedinjene Europe) pomaknuta dublje u
pozadinu, ali i zbog svojevrsna povratka modernizmu koji je karakterizirao
njegovu raniju madžarsku fazu. No, trilogija iz osamdesetih, po kojoj je u
svijetu i najpoznatiji, označila je njegovo okretanje klasičnoj naraciji u
izlaganju fabule koja je do stanovite mjere omogućila tim filmovima i epsku
dimenziju, potenciranu i značajem razdoblja u koje je radnja smještena – nacizam
(Mefisto i Hanussen), te Prvi svjetski rat i raspad austro-ugarske
monarhije (Pukovnik Redl). Ipak gotovo sve ostale sastavnice Szabóva
filmskog postupka ostale su i ovdje - od brige za vizualnu ljepotu svakog kadra,
sugestivne atmosfere, autentičnosti oživljavanja prošlosti do onog najvažnijeg
insistiranja na individualnim sudbinama s vrlo uvjerljivom motivacijom postupaka
i onih potpuno epizodnih likova tako da njihove drame pokazuju kako okrutnost
vremena lomi ljudska bića i kako su pojedinci tek nemoćne igračke u rukama
bešćutne povijesti koja ih neminovno vodi do tragična kraja bez obzira
priklanjaju li se oportunistički zahtjevima totalitarnog režima kao veliki
glumac Hendrik Hoefgen u Mefistu i vidovnjak Hanussen ili mu se nastoje
suprotstaviti poput pukovnika Redla.
Upravo zbog tog vrlo uspjela spoja vrhunskog filmskog izraza i slojevitosti
značenja, te temina značaja o kome se ne govori izravno nego proizlazi iz
cjeline djela i načina filmovanja Szabóvi filmovi ostavljaju jednako snažan
dojam današnjim gledateljima kakav je imala i publika u doba nastanka. (Tomislav
Kurelec)