Ako postoji nešto po čemu prepoznajemo Mediteran, onda su to razorni valovi riječi. Riječi Mediterana kakav je nekad bio i Mediterana kakav on jest
Već samo ime slavnog francuskog filozofa u naslovu debitantskog filma Abdellatifa Kechichea (La Faute a Voltaire) dokazuje da je autorova ljubav prema jeziku i riječima vječna i postojana. Ona je na najljepši mogući način kulminirala upravo u autorovu najnovijem filmu La Graine et le mulet (Tajne kus-kusa) u kojem snažna bujica francuskih radnika, emigranata, djedova, roditelja, tinejdžera i djece, muškaraca i žena, direktora brodogradilišta, bankara i raznih lokalnih službenika sudjeluje u pulsirajućoj logoreji koja se gotovo ne prekida niti u jednom trenu. Njihove riječi i ritmovi različiti su, kao što su i vizualni odabiri filma izravno povezani s različitim načinima govora koji utječu na ritam ali i vrstu odnosa, bilo da je riječ o suučesništvu, sukobu, pripadnosti određenoj grupi ili povlačenju u sebe. Takva uporaba riječi neka je vrsta suvremene mediteranske verzije onog što je nekoć radio Jean Renoir. To je punokrvni 'mediteranski' film o riječima kojima se pokušavaju razriješiti naizgled nepremostivi problemi, od pokušaja njegova junaka da dobije od banke zajam za otvaranje restorana na napuštenom brodu, do pokušaja njegovih kćeri da na otvaranju tog istog restorana animiraju njegove uzvanike u očekivanju Godota, pardon, kus-kusa.
Zato se ovogodišnje treće izdanje filmskih Mediteranskih igara svodi na neprekidnu bujicu riječi, neku vrstu dinamične lekcije iz komparativne lingvistike. Jer, ako postoji nešto po čemu prepoznajemo Mediteran, onda su to razorni valovi riječi. Riječi Mediterana kakav je nekad bio i Mediterana kakav on jest. Riječi grlate Anne Magnani. Riječi napuljskih očajnika koji urlaju reporterima u mikrofon da im se djeca dave u brdima smeća. Urlici dalmatinskih očajnika zbog rušenja njihovih bespravno sagrađenih objekata u 'favelizaciji' jadranske obale. Ali, i ženski razgovori u libanonskom kozmetičkom salonu transformiranom u senzualni mikrokozmos, prepunom boja i detalja. Osluškuje ih Nadine Labaki u Caramelu, dok promatra njihove poglede, reakcije, razgovore o muškarcima, (lezbijskom) seksu i majčinstvu. Jer, za depilaciju dlakavih nogu i života, karamel nije nimalo ugodno rješenje.
Ali kad u odnosu verbalnog i tjelesnog u jeziku riječi više nisu dovoljne i u određenim trenucima postaju zapreka, još su tu tijela kao njihov senzualni nadomjestak. Tada Eytan Fox (Bubble) spaja naizgled nespojivo u homoerotskoj vezi jednog Palestinca i jednog Izraelca, ali i izolira Mediteran u mjehuru od sapunice, koji će se rasprsnuti u snažnim ritmovima ravea na pješčanoj plaži. A kad Fox pokušava slijediti tragove Labaki i ulazi u sličan ambijent frizerskoga salona, riječi se pretvaraju u afektaciju telavivskih Diva.
No, kao što Tajne kus-kusa nije film o emigrantima, već je to film o suvremenoj Francuskoj, tako ni Foxov film ne govori o homoseksualizmu, već o suvremenom Izraelu ili barem o Izraelu kakav bi trebao biti. Isto tako, ni Puccionijev Riparo nije film o ilegalnim emigrantima, već je to film o Italiji danas. Jer, Kechicheov Sete tek je nekoliko kilometara udaljen od starog marsejskog kvarta L'Estaque u kojem su ambijentirani gotovo svi 'proleterski' filmovi Roberta Guediguiana, autora kojem je posvećena ovogodišnja retrospektiva. A kad jednom uđemo u kvartovski svijet Guediguianovih marsejskih kronika koji obitavaju isti likovi i isti glumci, počinjemo se u njima prepoznavati. Jer, njihove sudbine su u isti mah i naše sudbine. Zato svi ti autori stvaraju filmove koji govore jezikom suvremene Francuske, Italije, Libanona, Palestine i Izraela, kako u slici tako i u zvuku.
(Dragan Rubeša, izbornik programa)