Režiser, producent i scenarist Nelson Pereira dos Santos rođen je u najvećem brazilskom gradu São Paulu 1928. godine, a umro 2018. u Rio de Janeiru, velegradu u kojem je proveo najveći dio života, u 90. godini.

Od rane mladosti bio je ljevičarskih uvjerenja i već s 15 godina pridružio se tada ilegalnoj Komunističkoj partiji Brazila. Diplomirao je pravo u São Paulu i studirao filmsku režiju na glasovitom pariškom filmskom institutu IDHEC. Po povratku u Brazil asistent je redatelja na više produkcija te 1955. bilježi dugometražni igrani debi prekretničkim filmom Rio, 40 stupnjeva, neorealistički intoniranom kronikom života siromašnih slojeva Rio de Janeira. Film, snimljen na autentičnim lokacijama i s neprofesionalnim glumcima, izaziva velik odjek i anticipira pokret cinema nôvo.

Rio, sjeverna zona iz 1957. drugi je dio zamišljene, no nikad realizirane trilogije o Riju. Godine 1963. ostvaruje Suhe živote, prilagodbu istoimena romana brazilskog klasika Graciliana Ramosa; sniman na autentičnim lokacijama i s naturščicima, nazivan južnoameričkim Plodovima gnjeva, taj sugestivan prikaz surovih životnih uvjeta siromašnih migranata jedno je od najznačajnijih djela pokreta cinema nôvo. Nakon vojnog udara 1964. pokret gubi zamah, a Pereira dos Santos otvoreno ljevičarski intoniran kritički pristup zamjenjuje gotovo frivolnim prikazom života imućnih građanskih slojeva u filmu Sudac (1967).

Istim društvenim slojem, ali kritičkije, bavi se u Gladi za ljubavlju (1968). Znatan međunarodni odjek polučuje antikolonijalnom kanibalskom satirom Kako je bio ukusan moj Francuz (1971), a u filmu Ogumov amulet (1974) te u adaptacijama romana Jorgea Amada Šator čuda (1977) i Jubiabá (1986) bavi se crnačkom odnosno rasnom tematikom. Politički mu je najeksplicitniji film Uspomene iz zatvora iz 1984., opet prema djelu Graciliana Ramosa, o političkim zatvorenicima za diktature predsjednika Vargasa, dok se 1990-ih okreće alegoriji i magičnom realizmu (npr. Treća obala rijeke iz 1994., prema pričama Joãoa Guimarãesa Rose).

"Otac modernog brazilskog filma", prethodnik i ključni predstavnik pokreta cinema nôvo, Nelson Pereira dos Santos jedan je od najznačajnijih južnoameričkih filmaša uopće, posebno zaslužan za filmsku afirmaciju etničke i rasne, političke i religijske pluralnosti brazilskog društva.

Autor komentara: Damir Radić